Klišeji beznađa
Most na kraju svijeta, red. Branko Ištvančić
-
Devedesete godine prošloga stoljeća kao da su nam još uvijek ovdje i sada. Kao „noćna mòra koja pritišće mozgove živih“ (Marx). Svi koji bi se, slučajno, zatekli u Hrvatskoj danas, a da prije toga nisu bili ovdje u posljednjih petnaest godina, mogli bi reći: „Pa, zar se ništa nije promijenilo!?“ Ozračje stalne prijetnje, zauzimanja rovova i borba s neprijateljem – fantomskim i stvarnim, tj. sa samima sobom – prisutno je u Hrvatskoj i sada, iako je zemlja već više od godinu dana dijelom slobodnog svijeta, Europske unije i NATO-a. Slučajna zemlja, za slučajne ljude, a zlobni bi rekli, tranzicijski case study – zemlja-slučaj (svemu tome svjedočismo tijekom predsjedničkih izbora).
Možda i svijet doista jest „sve što je slučaj“, kaže Wittgenstein na početku Tractatusa. Upravo o slučajnim ljudima, žrtvama povijesnog usuda i slučaja, govori i film Most na kraju svijeta (2014) Branka Ištvančića. Prema priči cijenjena bosanskog pisca Josipa Mlakića, nastalo je ostvarenje prepuno gorčine. U drugoj polovini devedesetih, nakon Oluje, u kuće izbjeglih hrvatskih Srba nastanili su se prognani Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Opet, nakon mirne reintegracije, ti isti Srbi dolaze na svoja ognjišta (ponekad i zgarišta!) kako bi se zaokružio taj circulus vitiosus. No gdje će sada izgnani Bosanci hrvatskog porijekla? Tu zagonetku nam povijesna zbivanja, pa i sam film ne otkrivaju baš previše. Kontingencija bespuća povijesnih zbiljnosti, zapravo, nastavlja se i dandanas.
Ištvančić je svoju pripovijest konstruirao kao detekcijski film, uz trunku trilera. Protagonist je policijski službenik, negdje na brdima iznad grada pokraj rijeke. Filip (Aleksandar Boganović) najprije dočekuje dvojicu ljudi koji dolaze vidjeti svoje kuće, a od kojih u jednoj on sada živi sa suprugom (Nela Kocsis) i starim Ocem (Vlatko Dulić). Nakon planiranog incidenta prilikom posjeta Srba, on dobiva zadatak da istraži slučaj nestanka starijeg čovjeka tijekom njihova odlaska. Prilikom istrage razmotat će se čitav niz nesretnih likova, koji kao da su doista s kraja svijeta, i to kako u prostorno-vremenskom tako i mentalnom smislu. Vizuru filma boji maslinastozelena, gotovo maskirna fotografija Branka Cahuna. Ozračje kasne jeseni i neumitni nadolazak zime tako su i atmosferska kulisa za unutarnju dramaturgiju beznađa i posvemašnjeg duševnog rasapa ljudi.
Što jedino unosi, barem malo, topline, u to ozračje? Rakija i harmonika! Motiv harmonike, pokazat će se, biti će jednako podatnim pokretačem radnje kao i metaforički motiv mosta, koji se u nekoliko obličja pojavljuje u filmu. Nestalome Jozi Petroviću (Ivan Džaja), naime, njegova harmonika biti će jedini most prema mladosti u rodnome bosanskom kraju, a s njome će oko ramena i okončati. (Kraj mosta će se, pak, utopiti još jedan dezorijentirani, nijemi starac.) Opet, harmonika se pojavljuje i kod usnulog čovjeka u derutnoj kafani. On će na pitanje odakle dolazi njegova tužna pjesma koju svira, odgovoriti da je iz – Srebrenice. Dakle, filmska priča dotiče se i najstravičnijeg toponima rata iz devedesetih
Ulogu ključnog antagonista Mosta na kraju svijeta preuzima sin nestalog Dragan (Slaven Knezović). Fabularna linija filma ocrtava nam ga kao osobu koja je sprema sve učiniti kako bi se sa suprugom Ivankom (Jelena Perčin) i sinom domogao boljeg života. Njemu je, za razliku od nesretnog Joze, bosanska zemlja tek izvorom slučajno iznađenog – Profita. Naime, pokazat će se, obnova skijališta pored Travnika, povisit će cijenu prije toga bezvrijednoj Zemlji. Bezvrijednoj? Da, nažalost... Bosna je poslije rata postala „bezvrijedna politička tvorevina“, slučajem i kontingencijom nastali državni entitet bez u sebi izgledne budućnosti.
Suspense filmske pripovijesti razrješava se razočaravajuće, sterotipno po samu teksturu filma. Kako rekoh, žanrovski je postav detekcijski film. Filipova istraga nastoji ustanoviti gdje je nestao nesretni Jozo. Jesu li ga ubili pridošli Srbi? Je li se utopio pored mosta gdje je posljednji puta viđen? Je li njegov sin taj koji je glavni krivac za njegov nestanak i usud? Prilikom istrage, ipak, usredotočujemo se ponajviše na Istražitelja. Tko je Filip? Možemo jedino sa sigurnošću ustvrditi da je – policajac. Njegovi razgovori s mještanima daju nam tek kroki sveopćeg beznađa. Sama Filipova osobnost, pak, ostaje nejasnom i slučajnom. Taj sredovječni čovjek bez djece svoju suprugu vara s mladom ženom (Sanja Radišić) u besprizornom svratištu, koji je zapravo lokalni kupleraj, a čije usluge koriste uglavnom namjernici i policajci. Ištvančić, za naraciju filma sasvim motivacijski neutemeljeno, unosi i prizor seksa između Filipa i Sanje, koji prije izgleda kao akt očaja, negoli erotski čin!
Kakav je u cjelini film Most na kraju svijeta? Rekao bih, radi se o ostvarenju s prevažnim motivom, temom koji se po prvi puta pojavljuje u jednome hrvatskom igranom filmu. Nesretni i izdani ljudi pokazuju svu bijedu i beznađe (danas toliko prizivanog!) Tuđmanova režima, a čiji se nositelj cinično ceri sa slike u policijskoj postaji. Međutim, u samoj izvedbi pojavljuju se problemi po pitanju same režije. Naime, film je nesumjerljivo spor u odnosu na svoju detekcijsku priču. Timing je Mosta na kraju svijeta jednostavno promašen po pitanju stvarnog suspensea. Mizanscena je sasvim šablonska i sterotipna, potcrtavajući klišeje beznađa.
Negdje na polovini filma već nam je uglavnom jasno da, zapravo, tajne nema. U Ištvančićevu filmu radi se o socijalnoj studiji karaktera, ali vrlo uopćenoj. Tako ne dobivamo niti slutnju karakterizacije njegova protagonista. Koji su, pak, motivi djelovanja, navodno, glavne antagonistice, Draganove supruge Ivanke? Ono je sasvim slabašan i neuvjerljiv lik. Konačno, globalna metafora filma s mostovima u šumi i na rijeci ne djeluje dojmljivo niti na vizualnoj, ali ni na simboličkoj razini. Ima li Most na kraju svijeta ipak neku vrijednost? Rekao bih da ima, ali ne na filmskoj već na socijalnoj razini! Koja je, pak, ta njegova društvena uloga? Svakako u tomu da se, moguće, prisjetimo i jednog od razloga nesretnog egzodusa bosanskih Hrvata s područja gdje su bili većina. Jesmo li doista zaboravili? Kolektivna amnezija glede uloge prvog hrvatskog predsjednika i oko ovog egzodusa i oko Vukovara nešto je na što baš i ne moramo pristati. Ištvančiću dosad najbolje igrano ostvarenje ostaje Recikliranje iz omnibusa Zagrebačke priče (2009), a od dokumentarca je neprikosnoven njegov Bunarman (2003). Most na kraju svijeta, pak, iako ne baš uspjelim filmskim jezikom, latentno iznosi bolnu istinu o tomu zašto nam je tako kako nam je.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2015.
Piše:

Krivak