Kud plovi ovaj brod?

Djeca tranzicije, red. Matija Vukšić

• 
  
  Što nam to, u sveopćem sivilu svakodnevice, unosi svjetlo? Ili, tko nam može unijeti nadu u kolotečini postojećeg? Naravno, djeca... Uz djecu, njihova nadanja, želje i maštanja, i naša se egzistencija može učiniti svjetlijom, smislenijom i – boljom. No, što nam, pak, znači imenica tranzicija? O kakvom se prijelazu, tj. tranziciji, radi u našoj globaliziranoj suvremenosti? U kakvu će budućnost djecu i mlade prenijeti taj prijelaz? Sva ova prevažna pitanja pokušava nam osvijestiti film Djeca tranzicije (2014), Matije Vukšića. Taj već dokazani dokumentarist-portretist donosi nam nam svoje dosad najzrelije ostvarenje. Djeca tranzicije pripovijest je o četvero djece iz tranzicijske Hrvatske, a govori o njhovim željama, nadanjima, ali i strahovima i smrti.
  
  Film započinje in mediasa res, praćenjem žene koja se uspinje po stepenicama prema sobi u kući, sjeda za stol, uzima ruksak, iz njega vadi slušalice i mobitel i brizne u plač. Tom jakom slikom Vukšić nas uvodi u stvarnosno najjaču pripovijest filma, koja će imati ultimativne posljedice za dijete u njoj prikazano. Marta Jureković (1997-2013) počinila je samoubojstvo jedne tmurne zimske noći u šumi ponad Zlatara u Hrvatskom Zagorju. Vijest je to koja je potresla cijeli kraj, ali, putem medija, i mnoge ljude diljem zemlje. Zašto se petnaestogodišnjakinja odlučila za suicid? Istraga je pokazala – a Vukšić će na tome i temeljiti svoje filmsko istraživanje – da se to desilo zbog vrijeđanja i prijetnji nasiljem na društvenoj mreži pod nazivom ask.fm.
  
  Je li to stvarno moguće? Potresan razgovor s majkom, sestrom i ocem pokojne zagorske tinejdžerke, Vukšić će obojiti vožnjama kroz sumornu jesensku prirodu krajolika gdje se desio strašan događaj. Ali, od samoga početka pa sve do kraja filma, autor će nam podsastirati i zapise s te društvene mreže. Uvrede, psovke, prijetnje... Istodobno, kroz pripovijest se provlači prikaz toga kako se u dječju, odnosno djevojačku psihu lagano uvlači krvopijski parazit koji će na kraju i dovesti do tragična završetka. Naime, mreža sàma... Djevojka će u zadnjem dnevničkom zapisu zapravo, prešutno, reći da je svoj usud povjerila ask.fm, jer je „roditelji ne bi razumjeli“. (Iako zasigurno ne bih trebao likovati zbog potvrde svoje dijagnostike glede pošasti mobilnog telefona i računala kao paklenske sile suvremenosti, ovaj film, nažalost, pokazuje kako sam duboko bio u pravu po pitanju boga svakodnevice. Poput okrutnog starozavjetnog Boga-Oca, digitalni je medij uzeo žrtvu iz najkrhkijeg dijela populacije – djece u krizi identiteta).
  
  Pomalo u sjeni te pripovijesti nižu se još tri dojmljive filmske storije. Jedanaestogodišnja Natalija dijete je koje živi u siromašnoj zagorskoj obitelji, te je zbog toga njezini vršnjaci u školi izvrgavaju ne samo vrijeđanjima nego i izravnom ponižavanju, odnosno nasilju. Natalija će na kraju filma morati promijeniti školu. Zlokobno virtualno nasilje prethodne priče ovdje se prenosi na doslovnu tjelesnu razinu. Natalija, kao dijete starijih i siromašnijih roditelja, nema smartphone, dizajnersku odjeću, cipele ili tenisice po modnim trendovima, te je okrutni razredni social network kinji i zlostavlja.
  
  Sve to, pak, imat će protagonistica sljedeće priče. Za svoje godine izuzetno razvijena prvoškolka Lana živi u kući-dvorcu sa svojom majkom koja udovoljava svim njezinim željama. Naslućujemo, radi se o bogatoj romskoj obitelji. Lana svoje dane provodi u šminkanju, oblačenju, plesanju i – poziranju. Kako za kameru samoga filma tako i za svoj najnoviji model Iphona. Prije prvog školskog dana upućuje se u frizerski salon gdje će dobiti tretman poput kakve odrasle starlete iz estradnog svijeta. Uz Armani, Gucci, Diesel, Dolce & Gabbana, idol joj je lik i djelo – Jelene Karleuše!
  
  Vukšić u pripovijesti o dvije djevojčice uspješno kontrastira nesumjerljive socijalne pozicije svoje dvoje protagonistice. Vrlo se uspjelim dijelovima filma nameću sekvence u kojima Lana i Natalija glume. Autor je posebice dojmljiv u prikazu seoske sredine gdje bi neupućeni gledatelj mogaio vidjeti tek – prirodnu idilu. Predivan krajolik, domaće životinje, igra na prostranom pašnjaku... zatamnjeni su iskazima Natalijina oca, a zatim i ispoviješću u mraku, pred kamerom, u kojima sama djevojčica (a kojoj se ne vidi lice) povjerava kako je bila izložena i prijetnjama smrću. Lana ima sve, Natalija nema ništa. Ili... Vukšić će suptilnim ispreplitanjem te dvije linije filmske pripovijesti sugerirati kako bi moglo biti i obrnuto. (No ovo bi bilo tek moje navlastito iščitavanje poetske dimenzije pripovijesti koja je u idejnoj potki filma!).
  
  Konačno, Vukšić nam pripovijeda i priču o jednom protagonistu – dječaku. David Radman iznimno je nadareni nogometaš, osmogodišnjak kojega je u njegovoj slavonskobrodskoj sredini zamijetila i sama Barcelona. Nakon boravka u kampu La Masia ljudi iz najvećeg svjetskog kluba obećali su Davidu poslati poziv da se pridruži sredini s najvećim svjetskim nogometašima. Svi već pišu o „našem malom Messiju“... Naslovi novina prikazuju to kao još jedan u nizu uspjeha cijele nam voljene domovine. Mandžukuć, Modrić... Radman. Vukšić prati izuzetno simpatičnog dječaka kroz njegovo iščekivanje. Slutimo... poziv nikada neće stići na adresu njegovih roditelja. Davida doista boji vizuru Vukšićeva filma vedrijim tonovima. On je spontan, iskren, vrlo pametan dječak s kojim su okrutno poigrali mediji. David plijeni svojim karakterom, što povrđuje onu karakteristiku djece o kojoj sam govorio na početku napisa. On je nada, želja, mašta... Dijete po svojoj zemaljskoj (ali i kozmičkoj!) bîti.
  
  Ipak, Vukšić svoj film ne zaključuje tim svjetiljim tonovima. Kako bi zaokružio svoju film-Ideju, autor se vraća na sam početak svoje priče. Sada već znamo razlog plača majke koja vadi stvari iz kćerkina ruksaka... Još jednom zlokobno svijetle ispisane poruke s društvene mreže zbog kojih se Marta odlučila na koban čin. Doslovce, posljednji kadar filma ispisuje nam pitanje: „Gdje si sada?“ A odgovor glasi: „Bogu iza nogu.“ Matija Vukšć svojim nam je trećim autorskim radom podario uspio, ali i zastrašujući film. U svijetu tehnoznanstvenog oblikovanja života, budućnost je sasvim izvjesna. Sličice iz Natalijina života ostat će tek to – sličice iz prošlosti. Čeka nas i Nesretno Dijete. kojega u filmu sugestivno predstavlja starmala skorojevička Lana, isto tek – dijete. Mali David biti će nam nada u dječju spontanost i iskrenost. No, nad sve se ipak nadvija nesigurno lice Marte, koja svojom sablasnom, digitalnom egzistencijom unosi strah u svakoga tko se zamisli nad ovim filmom. Kakvu smo doista budućnost pripremili (svojoj) djeci tranzicije?
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. siječnja 2015.

Piše:

Marijan
Krivak