Sudac je na papiru izgledao kao ambiciozan filmski projekt čija je očita želja bila da ponudi obuhvatnu fresku američkoga provincijskoga života, napose onoga unutar precizno određenih parametara Bible Belta. U prologu se upoznajemo s Hankom Palmerom (Robert Downey Jr.), beskrupuloznim odvjetnikom iz Chicaga. Funkcija je prologa da postavi osnovne karakterne osobine glavnoga protagonista – njegovu psihološku, društvenu i svjetonazorsku bazu, koja će se tijekom djela razvijati i mijenjati s ozbirom na okolnosti i kontekste u kojima će se lik zateći. Za Hanka se ubrzo ispostavlja da je čovjek usmjeren na karijeru dok mu se brak nezaustavljivo raspada, a iako je vezan uz svoju kći Lauren (Emma Tremblay), ne uspijeva joj posvetiti dovoljno vremena i pažnje. Nakon toga slijedi prvi narativini okidač – smrt majke. Hank mora otići na sprovod, što znači da se mora vratiti u omraženu provinciju, odnosno u mali gradić Carlinville u Indiani, koji nije posjetio otkad ga je napustio.
Provincijski prostor vezan je uz traumatična sjećanja na oca: krutoga, strogoga i rigindnoga lokalnoga suca Josepha (Robert Duvall), koji je niz desetljeća vrlo suvereno dijelio pravdu među lokalnim stanovništvom, štvorivši pritom i pokojeg neprijatelja. Povratak stoga predstavlja izravno suočavanje s vlastitom prošlošću te se razvija u dvjema inačicama: posrijedi je doslovni i prostorni povratak u prostoru, koji je vezan uz lokalitete odrastanja i traumatična iskustva, te vremenski, psihološki povratak u vlastite uspomene i sjećanja. U Carlinvilleu se Hank morati uhvatiti ukoštac ne samo s ocem, nego i braćom – Glennom (Vincet D`Onofrio) i Daleom (Jeremy Strong), s kojima nema osobito blizak odnos, te bivšom djevojkom Samanthom (Vera Farmiga), što čini složene sustave karakternih odnosa i interakcija tijekom kojih bi se protagonisti trebali razotkrivati. Drugi narativni okidač je uhićenje Josepha pod sumnjom da je automobilom usmrtio čovjeka kojega je prije nekoliko desetljeća osudio na dugu zatvorsku robiju zbog brutalna ubojstva. Njegova je svrha da dodatno potencira otuđeni odnos između oca i sina te usložni njegovu dinamiku.
Time je redatelj David Dobkin (Šangajski vitezovi, Lovci na djeveruše) strukturno film podijelio u četiri segmenta: prolog, prvi čin, drugo čin i epilog koji se ponovno odvija u Chicagu. Svrha ovakva slaganja priče ogleda se u autorovu nastojanju da postigne određenu gradaciju u seciranju složenih obiteljskih i društvenih odnosa, što bi trebalo rezultirati Hankovim suočavanjem s traumatizmima iz prošlosti te u konačnici njegovim moralnim iskupljenjem. Međutim, djelo posrće pod teretom krivih kalkulacija. Narativno i scenaristički film je vrlo nekoncizan. Dobkin i scenaristi Nick Schenk (Gran Torino) i Bill Dubuque unijeli su u cjelinu previše podzapleta i narativnih rukavaca, od kojih je svaki zahtijevao svoju minutažu da bi ih se moglo na odgovarajući način razraditi i zaokružiti te funkcionalno iskoristiti za ocrtavanje Hankove egzistencijalne i psihološke krize. Središnji odnos vezan je uz oca i sina, a u njegovoj pozadini isprepliću se odnosi među braćom, supružnicima, djetetom, djevojkom iz mladosti, zatim ocrtavanje lokalne zajednice te narav njezina odnosa prema obitelji Palmer.
Posrijedi je materijal koji bi više odgovarao formatu televizijske mini-serije u četiri nastavka nego cjelovečernjoj igranofilmskoj strukturi koja pati od razvučenosti. Stoga pojedini narativni rukavci poput odnosa Hanka i Samanthe djeluju kao balast koji nepotrebno usporava tempo filma te retardira glavnu nit radnje. Zbog težnje da razmotre veliki broj likova, scenaristi ih nisu uspjeli uvijek suptilno razraditi pa su mahom posrijedi karakterne skice kojima manjka životnosti i uvjerljivosti te su često njihovi odnosi temeljeni na tipičnim i već viđenim situacijama i obratima. Slučaj je to s braćom Glennom i Daleom te spomenutom Samanthom, čija je jedina funkcija u priči da glavnome liku ponudi svojevrsno emocionalno utočište od velegradskoga života i propala braka. Stoga i raznolika glumačka postava nije uspjela doći do izražaja. Vera Farmiga teško se nosi s papirnato strukturiranim likom koji je imao dobrih potencijala za razradu. Vincet D`Onofrio i Jeremy Strong gotovo rutinski odrađuju uloge braće. Billy Bob Thornton svodi državnoga tužitelja Dwighta Dickhama na razinu karikature, što je blisko i scenarističkom tretmanu tog lika. Robert Downey Jr. neprestano odaje dojam kao da ima problema da uđe pod kožu svog lika, a situaciju jedino donekle spašava vrlo solidni Robert Duvall u ulozi oca tiranina.
Uvođenje elemenata sudske drame ne ide dalje od općih žanrovskih premisa. Oni neuvjerljivo služe da bi se istaknuli pojedini aspekte odnosa oca i sina pa je njihova primarna funkcija melodramatske prirode. Dobkin i scenaristički dvojac su skloni melodramatskim efektima kojima naglo mijenjaju smijer priče i podižu emocionalni intenzitet. Dobar je primjer situacija pred kraj suđenja kada Joseph povlači paralelu između pregažene žrtve i vlastita sina koji ga upravo brani u sudnici, čime se film dovodi do ponate vezane iz praštanje te afirmaciju neposrednijega načina života u maloj zajednici. Pritom lik Dwighta Dickhama za Hanka predstavlja kaznu za beskrupuloznost te naznačava mogućnost moralnoga iskupljenja tek kada izgubi najvažniju parnicu u životu – onu u kojoj brani oca.
Sudac želi biti psihološka studija obiteljskih odnosa ali i društvena freska jer u pozadini nastoji ocrtati provincijski mentalitet i međuljudske odnose, ali ih nikako ne uspijeva podrobnije razraditi te ostaje na razini kulise kao što i Dobkinovo ostvarenje nikako ne uspijeva isplivati iz ponora pogubne televizičnosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2015.
