Beskrvne glumačke kreacije
Grace od Monaca (Grace of Monaco), red. Olivier Dehan
-
Grace biste najjednostavnije mogli shvatiti kao filmski pandan Glorijine rubrike S kraljevskih dvorova ili Velike ljubavne priče koje su obilježile dvadeseto stoljeće (ako se tako zove). Sentimentalno i bombastično napisanim člancima iz spomenute publikacije odgovara filmski postupak redatelja Oliviera Dehana kojim ljubavnu priču Grace Kelly i Rainiera III postavlja suptilnošću niskobudžetnog televizijskog pilot filma za buduću sapunicu koja ne izgleda kao da ima ikakve stvarne mogućnosti da zaživi. Razlog je poprilično jednostavan: toliko je grozno, kičasto i pompozno inscenirana da bi se i prosječna sapunica postidjela pred njom. Naracija je jednostavno i linearno postavljena te postaje monotona u pretjeranoj pravocrtnosti i bez ikakvih potreba za sižejnim eksperimentiranjem i poigravanjem. Likovi su šablonizirani i skicirani, lišeni podrobnije psihološke analize. Odnosi među njima su naznačeni te se nikada u potpunosti ne razvijaju. Dijalozi su često banalni i odveć sentimentalni, a glumčke kreacije Nicole Kidman i Tima Rotha beskrvne. Morate ih razumijeti: teško je biti ozbiljan kada ste primorani izgovarati hrpu besmislica. Dehan i scenarist Arash Amel ne znaju što bi željeli izvući iz središnje ljubavne priče. Kako dara za složenije psihološko nijansiranje likova nisu imali, kao niti za podcrtavanje društveno-političkoga konteksta koji je nakalemljen na intimnu priču protagonista da bi joj dao prizvuk egzotičnoga i neizvjesnoga, oslonili su se na emocionalne aspekte zapleta koje su punili pretjeranim patosom.
Temeljno je pitanje koje trebamo postaviti koja je svrha ovoga filma? Grace je svakako jedan od najbezličnijih i najnemaštovitijih biografskim filmova koje smo posljednjih godina imali prilike vidjeti. No, zašto su autori smatrali da bi ljubavni odnos Rainiera III i Grace Kelly trebao biti intrigantan gledateljima? Osim nastojanja da se ti isti gledatelji sentimentaliziraju i da autori ponude svoje rješenje za ubijanje vremena u dosadnim nedjeljnim kišnim popodnevima kada nema ničega pametnijega na televizijskom programu, drugoga razloga za nastanak filma ne vidim. Kada krećete u produkciju ostvarenja koje će se baviti životima stvarnih osoba, untaoč tome što ovaj film predstavlja bizaran spoj fikcije i fakcije, prvo oko čega trebate porazmisliti je što s tom pričom želite postići. Zašto su vam sagledavane povijesne ličnosti zanimljive, zbog čega su bile bitne, i na koji način se uklapaju u idejnu potku koju želite ostvariti. Navedena pitanja nisu zamarala Dehana i Amela pa gledatelju uz sav trud ne postaje jasno zašto su Grace i Rainier bitne i znakovite pojave. Osim eventualno zbog podcijenjivačkoga stava tvoraca ovoga djela da prosječan gledatelj voajeristički uživa u ekranizacijama životnih priča slavnih, uspješnih i bogatih osoba.
Grace je vrlo formulaično složena. Nakon poučnoga uvoda u kojem nam se objašnjava holivudska pozadina glavne protagonistice i njezino vjenčanje s čelnim čovjekom Monaca, radnja se usredotočuje na njezinu preobrazbu. Mijenja se od u narodu neomiljene princeze s bračnom krizom u osobu koja je svojom obiteljskom predanošću spasila državu, što se podcrtava u patetičnom i razvučenom govoru na kraju filmu. Razlog zbog kojega je isti zabilježen u podugačkoj minutaži treba tražiti u činjenici da je tanašnoj priči ponestalo štofa, a djelo je trebalo dovesti do pristojne minutaže od devedesetak minuta. Pritom su se muškarci iz njezina okruženja – grof Fernando D'Aillieres (Derek Jacobi) i svećenik Francis Tucker (Frank Langella) svojski potrudili da od američke glumice stvore pravu europsku princezu. Prvi ju uči dvorskim manirama, odjevanju, ponašanju i francuskom jeziku, a drugi predstavlja duhovnog vođu i čovjeka koji doslovno princu namješta lijepu princezu jer dinastija treba nasljednike, a i nitko ne shvaća ozbiljno prinčeve bez trofejnih princeza. Redatelj svoju junakinju sagledava kao projekt niza muškaraca koji je ukalupljuju u svoju patrijarhalnu viziju žene. Problem je što Dehan to čini afirmativno, dakle, bez i trunka kriticizma, što je krajnje uvredljivo.
U središtu je dvojba koju je najjednostavnije objasniti kroz odabir dvaju uloga koje su Grace Kelly ponuđene. Prva je filmska uloga u budućem Hitchcockovu klasiku Marnie (1964), a druga je životna uloga majke i supruge. Prva je kontroverzna i izazovna te predstavlja samoostvarenje, a druga odražava ukalupljivanje koje Kelly naposljetku odabire, a redatelj i njegov scenarist ga romantiziraju. Što u konačnici dobivamo? Posrijedi je priča o ženi koja odustaje od svog integriteta te se pretvara u kućanicu, što se s druge strane u filmu izlaže kao romantizirani narativ o postajanju princezom.
Tko može u dvadeset i prvom stoljeću ozbiljno shvatiti kulturno i rodno anakronu priču o ženi s karijerom koja u konačnici svim srcem prihvaća ulogu trofejne supruge i kućanice u tuđem projektu?
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. siječnja 2015.
Piše:

Durić