Gledam na odjavnoj špici tko scenaristički potpisuje film Nesalomljivi i otkrivam da je na njemu radilo četvero scenarista. Pritom treba imati na umu da posrijedi nisu četiri bilo kakva scenarista, nego ugledna filmska imena: Joel i Ethan Coen, Richard LaGravenese i William Nicholson, koji su, svaki na svoj način, pridonijeli pokušaju da se knjiga Laure Hillebrand adaptira u filmsko ruho. Redoslijed navođenja scenarista vrlo je znakovit: prvu su verziju očito pisali Coenovi, a nju je prepravljao LaGravenese, da bi njega preradio Nicholson. Gradacija je, dakle, išla sljedećim tijekom: od najnekonvencionalnijih prema sve konvencionalnijim autorima. LaGravenesea pamtimo kao scenarista Mostova okruga Madison (The Bridges of Madison County, 1995), Čovjeka koji je šaptao konjima (The Horse Whisperer, 1998), Voljene (Beloved, 1998) i Vode za slonove (Water for Elephants, 2011), a Nicholson, koji je ujedno i dramski pisac, među ostalima potpisuje Zemlju sjenki (Shadowlands, 1993), Nell (1994), Gladijatora (Gladiator, 2000) i Jadnike (Les Misérables, 2012). Njih su dvojica, nije teško zaključiti, u posljednjih dvadesetak godina često potpisivali pretenciozne projekte koji su se istodobno nastojali svidjeti široj publici i stručnoj javnosti, a između toga, i konkurirati u sezonama filmskih nagrada, što su poneki činili s velikim uspjehom (Gladijator).
S obzirom na prethodne scenarističke zadatke, od kojih su neki rezultirali izvrsnim filmovima kao u slučaju Eastwoodovih Mostova okruga Madison, koji su bez premca nadmašili nečitljivi romaneskni predložak po kojem su snimljeni, uočljivo je da njih dvojica predstavljaju bitne potporne stupnjeve holivudskoga mainstreama. Navedeno znači da u kontekstu scenarističkoga zaduženja priču treba jasno i pregledno iznijeti, često su posrijedi adaptacije čitanih književnih predložaka, a likove relativno dobro ispsihologizirati. Oni ujedno nastoje biti i određeni tipovi pa se gledatelj ili treba poistovjetiti s njima ili bi oni tendiraju predstavljati ideale određenih načina ponašanja. Tema treba biti znakovita i nositi poruku, koja, ako je redatelj dovoljno suptilan, neće biti (pre)nametljivo iznesena, a ljudska priroda, uz podignutu dozu emocionalnosti, pokazat će se nepokolebljivom pred svim životnim nedaćama. Iako nemam čvrstih dokaza za svoju tvrdnju pa je valjano da ona ostane tek na razini pretpostavke, imam dojam da je cijela priča prošla sljedeći proces: prvotni scenarij Coenovih bio je studiju odveć nekonvencionalan u tretmanu kako priče tako i glavnog protagonista pa su angažirali LaGravenesea da ga pripitomi da bi bio prijemčiviji širokoj publici i njihovu svjetonazoru te igrao na njezina patriotska osjećanja. Potom je nastupio Nicholson koji je dodatno normalizirao tekst. Donekle potvrdu za navedenu pretpostavku pronalazim u činjenici da Nesalomljivi sadrži sve ranije spomenute scenarističke parametre te savršeno plivaju u tim vodama, u svakom slučaju mnogo bolje od protagonista koji su četrdeset i sedama dana bili prisiljeni plutati vodama Tihog oceana.
Film je, dakle, konvencionalan biopic o Louisu Zemperiniju, američkom atletičaru i japanskom vojnom zarobljeniku tijekom Drugoga svjetskog rata, koji je sudjelovao na Olimpsijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Njegova je životna priča bila iznimno nadahnuće Angelini Jolie da za svoj drugi igranofilmski redateljski pokušaj, nakon U zemlji krvi i meda (2011), odabere projekt o pravom nacionalnom junaku koji će svojim gledateljima ponuditi potku o nesalomljivosti ljudskog duha, ali i mogućnosti praštanja. Priznat ćete, već ovlaš skicirana fabularna i idejna nit filma miriše na nešto što bi opasno moglo biti natopljeno patetikom i velikim životnim poukama. Navedenom bi se još i moglo progledati kroz prste da Jolie ovaj put kao redateljica jednostavno nije cijepljena od suptilnosti, ali i narativne konciznosti. Za nju postoje neprikosoveni pozitivci i sadistički negativci, između tih krajnjih točki nema osobitoga sjenčanja ni psihologije. Važnije joj je pritom naglasiti ideju (američkog) heroizma nego oslikati višeslojnu i proturječnu narav protagonista: sve što se događalo sa Zemperinijem nakon iskustva u Drugom svjetskom ratu redateljicu ne zanima jer se ne uklapa u kristoliki portret lika koji svim silama želi postaviti.
U težnji da filmu podari epski zamah, cjelina je postala predugačkom i na trenutke razvučenom, bez dobroga osjećaja za ritam i tempo, iako vizualno djelo izgleda besprijekorno, dobrim dijelom zahvaljujući snimatelju Rogeru Deakinsu (Nema zemlje za starce, Fargo, Genijalni um). Prvih se tridesetak minuta naizmjenično odvijaju narativna sadašnjost i narativna prošlost, koja služi da bi se objasnila društvena i egzistencijalna pozadina lika jer je taj kontekst, prema žanrovskim konvencijama, negdje trebalo ugurati, no potom analepse nestaju i film se iscrpljuje u svojoj konvencionalnoj linearnosti.
Nakon dobro postavljene uvodne zračne bitke i neuspjela pokušaja spašavanja suboraca, pri čemu im se avion ruši u more, gotovo šezdesetak minuta likovi plutaju i plutaju na pučini dok se redateljica zanosi metafizičkim kadrovima za koje očito želi da poprime spiritualno ozračje. Morski psi kruže oko protagonista, a gledatelj se pobojava da se cijela situacija ne pretvori u nenamjerni remake Pijeva života Anga Leeja, smješten u kontekst Drugoga svjetskog rata. Kada bezlično ljuljuškanje valova već opasno priprijeti da će uspavati gledatelje, trik koji nas dovodi u okrilje Spielbergovih Ralje spašava stvar. Gledatelj je ponovno razbuđen pa možemo krenuti na seljedeću etapu filma smještenu u japanski radni logor u kojem dominira lik sadističkog narednika Watanabea (Takamasa Ishihara). Međutim, sve što dobivamo je izmjena patosom nabijenih prizora sa onima u kojima se javlja neizvjesnost po pitanju sudbine glavnoga lika, ali bez komplesnije psihologije jer redateljica ne uspijeva objasniti zašto bi gledatelja Zemperini trebao zaintrigirati, osim zbog torture koju je prošao u vojnom logoru.
Iako je Jolie veliki naglasak stavila na pomnu kompoziciju kadrova, pojedini su prizori filma negledljivi, primjerice kompjuterski oblikovan Olympiastadion u Berlinu s animiranim i mutnim gledateljima koji naprosto bodu u oči, tako da film mahom nosi vrlo dobra glumačka kreacija Jacka O'Connella.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. siječnja 2015.
