Redatelj Morten Tyldum i scenarist Graham Moore zamislili su biopic o Alanu Turningu kao djelo građeno na međuigri triju vremenskih razina, koje se isprepliću da bi ocrtale privatni i javni identitet nadarenog znanstvenika koji je počinio suicid 1954., u četrdeset i prvoj godini života, nakon što ga je sud prisilio na jednogodišnju hormonalnu terapiju čiji je cilj bio smanjenje libida. Odluka suda temeljena je na činjenici da je Turning uhvaćen u homoseksualnom odnosu s drugim muškarcem, što je u Velikoj Britaniji bilo zakonom kažnjivo sve do 1967. godine.
Radnja filma počinje pedesetih godina dvadesetoga stoljeća u trenutku kada je Turning priveden u policijsku postaju na razgovor s detektivom koji je pokrenuo cijeli slučaj. Nakon neobične provale u matematičarev stan te njegovog tajanstvenog ponašanja, policijski djelatnik je počeo sumnjati da je posrijedi sovjetski špijun. Pretjerana nadobudnost detektiva u konačnici je dovela do uništenja jednoga života unatoč svim zaslugama koje je Turning imao prema svojoj zemlji. Temeljna i vremenski središnja narativna linija odvija se četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća kada ga je britanska vlada angažirala da sa skupinom znanstvenika u Bletchley Parku pokuša otkriti mehanizme na principu kojih djeluje Enigma. Posrijedi je bio uređaj za kodiranje i prijenos poruka koje bi saveznicima, kada bi ih bilo moguće dešifrirati, omogućile bolje planiranje otpora nacistima. S vremenom Turning uspijeva pročitati poruke pa se danas smatra da je rat time skraćen za dvije godine, a spašeno je više milijuna života. Ujedno stvara se i svojevrsni zametak kompjutera, odnosno uređaja bez kojih bi život u današnje vrijeme bio nezamisliv.
Narativna linija vezana uz ratno razdoblje neprestano je retardirana skokovima u pedesete godine u kojima se vodi istraga protiv protagonista i iz kojih on objašanjava što je činio u ratu. Treća narativna linija otpada na najdalju prošlost, odnosno na Turningovo djetinjstvo i školovanje. Funkcija je joj je ponovno retardacijske prirode, ali i dodatne psihologizacije protagonista jer otkriva korijene razvoja njegova odnosa s okolinom, osjećaja drugosti, seksualnoga identiteta i postisnutih emocija. Turning je zbog svoje neobičnosti bio meta školskih nasilnika, a jedino utočište od takve svakodnevice bilo je nježno prijateljstvo sa školskim prijateljem Christopherom, koje se razvija u međusobnu naklonost, koja u slučaju Turninga ostaje prisutna i tijekom njegova kasnijega života.
Očito je, dakle, da Tyldum i Moore ne nastoje ostvariti široku povijesno-društvenu fresku pa ne skrivaju vlastite procese selekcije. Biraju one događaje iz života lika koji će im omogućiti da što zaokruženije i konciznije koncipiraju svoju potku. Ona je više usmjerena na portretiranje lika i njegovu psihološku dimenziju nego javna zbivanja oko njega. Navedeno, kao jedna u nizu mogućnosti, može biti opravdana odluka, no povijesne i političke silnice neprestano prodiru u život protagonista pa gledatelj katkada osjeća da su redatelj i scenarist bili izloženi dvojbi čemu posvetiti veću pažnju: protagonistu ili društvu koje nesumnjivo djeluje na njega. Prilikom toga su naišli na problem kako spomenuta dva segmenta suptilno i odgovarajuće povezati.
S obzirom na seksualni identitet protagonista te restriktivni društveni kontekst ova je problematika nudila pregršt materijala, no katkada se čini da su više pažnje posvećivali njegovoj ulozi u neprestano naglašavanoj patriotskoj misiji tijekom Drugoga svjetskoga rata. Time su težili podcrtati nezahvalnost države i predrasude koje je svojim zakonima održavala i podržavala, premda je protagonist filma bio jedan od mnogih osoba koje su bile izložene takvim besmislenim sudskim osudama. Čini se da Tyldum i Moore nisu imali dovoljno hrabrosti da kroz primjer svoga protagonista propitaju ovu vrlo bitnu problematiku pa im priča neprestano srlja u patriotsko ozračje, kojim se nastojalo djelovati na širu publiku. Stoga cjelina ostavlja dojam da odnos između javnoga i privatnoga nije uvijek postavljen na koncizan način.
Film počiva na odličnoj glumačkoj kreaciji Benedicta Cumberbatcha koji je uspio prikazati i dočarati Turningov kompleksan lik – ekscentričnost, borbu s vlastitom seksualnošću i represijom, velikom ambicijom, neuklapanjem u uskogrudnu i prosječnu okolinu. Međutim, niti u slučaju portretiranja lika Moore nije uspio izbjeći instant scenaristička rješenja. Iako neomiljen među kolegama, Turningov status se iznenada i (pre)brzo mijenja kada mu niz savjeta daje nova kolegica Joan Clarke (nespretno odabrana Keira Knightley). Odnos Turninga i Clarke posebice je zanimljiv te je svakako trebao dobiti podrobniji tretman u djelu. Ono što povezuje to dvoje likova njihov je položaj Drugoga u određenom razdoblju. Turning se neprestano bori s vlastitom seksualnošću jer shvaća da zbog nje može biti društveno sankcioniran, a Joan je doslovna realizacija ignoriranja društva zbog rodnih i seksualnih restrikcija. Iako briljantna matematičarka, zbog društvenoga puritanizma i uskogrudnoga patrijarhata kao žena ne može dobiti predavačku poziciju na sveučilištu i to nauštrb manje talentiranih i sposobnih pojedinaca.
Film karakterizira i određena doza patosa koja često opterećuje filmove biografskoga žanra. Često žele nuditi velike lekcije, što katkada djela puni nepotrebnim dikaticizmom koji se u slučaju Igre oponašanja očituje u potki da marginalizirane osobe često čine iznimne stvari, što je dodatno pojačano ranije spomenutim patriotskim referencama, no to ostvarenju na trenutke daje sladunjavi holivudski prizvuk. Igra oponašanja je, nije teško zaključiti, bolje režirana nego napisana. Iako je Tyldumov redateljski rukopis mnogo smireniji nego u slučaju vrlo dobrih Lovaca na glave (Hodejegerne, 2011), inače norveške ekranizacije romana Joa Nesbøa, navedno odgovara tematici i problematici filma. Redatelj vrlo dobro rekreira duh trenutka, čemu doprinosi i fotografija Oscara Faure (Nemoguće, Nestajanje). U konačnici, riječ je on solidnom biografskom filmu koji je nudio više mogućnosti nego što su ih autori uspjeli iskorisiti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2015.
