Izbjegavanje melodramatike

Broj 55, red. Kristijan Milić, sklad. Andrija Milić

• 
  
  Izrazito hvaljeni film Broj 55 donosi istinitu priču o dvadeset hrvatskih vojnika koji su se opkoljeni neprijateljskim snagama (na kućnom broju 55) borili do posljednjeg daha. Njegova glazba unatoč temi nije srcedrapateljska nego više nalik onoj akcijskog žanra. Uz iznimku dviju sekvenci svu glazbu filma čini jedan motiv čija ritamska osnova stvara napetost, a duboki tonovi nagovještavaju mračan ugođaj filma. Iako sama srž ove glazbe uspješno dočarava radnju, njezino pojavljivanje tijekom filma je nešto manje uspješno. Količina glazbe u filmu je mala u svrhu stvaranja većeg osjećaja realnosti, no ipak dovoljno prisutna da gledatelju stvori potrebu za njezinom izmjenom.
  
  Prva dva glazbena pojavljivanja su funkcionalna, opravdana i prikladna. Cjelina sa samoga početka spaja tri glavna elementa filmske partiture: statične zvučne plohe, izraženi ritam i akorde u izvedbi gudača. Ona poput uvertire najavljuje ugođaj, ali i sve zvučne motive koje ćemo tijekom filma doživjeti. Sljedeće pojavljivanje glazbe pri ulasku u selo Kusonje simbolizira gledatelju kako će nešto krenuti po zlu. U trenutku pojave četnika, tj. u trenutku otkrivanja što će krenuti po zlu glazba prestaje jer više nema funkciju. Njezin sadržaj čini repeticija ranije spomenutog motiva čime je stvorena napetost. No već se sljedeće ponavljanje iste glazbe (stvorene od ovoga motiva) čini kao popunjavanje tišine. Teško je naći razloga njezinom pojavljivanju u sljedećih par scena (posebice u onoj u kojoj se motiv gotovo ni ne čuje u pozadini pucnjave oružja). Njezina funkcija se ovdje svodi na čistu pratnju, a s obzirom na to da je cilj filma bio dočarati realnost koja se zbila, bezrazložna glazbena pratnja kao auditivna pozadina ovu realnost samo narušava.
  
  Čini se kako bi se kao eventualna funkcija navedenih glazbenih sekvenci moglo uzeti u obzir stvaranje napetosti. No, kako je glazbena sekvenca sačinjena od jednog kratkog motiva od svega pet tonova, njezina duža prisutnost umjesto napetosti stvara upravo suprotan efekt – monotoniju. Kako bi se jednim više ritamskim, a manje melodijskim motivom stvorila napetost, potreban je rast, bilo razvojem ili izmjenom motiva, bilo nadodavanjem drugih glazbenih slojeva. Tako bi pri njegovim dužim izlaganjima rasla i napetost. No, motiv Broja 55 koji čini sav sadržaj prve četiri glazbene sekvence (od kojih je svaka sve duža) pri svakom izlaganju ostaje isti, pa tako u početku obećavajuća glazba vrlo brzo postaje nepotrebna, pa čak i mjestimčina smetnja. Dvije kraće glazbene cjeline (također naglašenog ritma) koje se pojavljuju sredinom filma tek djelomično smanjuju zasićenost glavnim motivom.
  
  U zadnjoj trećini filma glazba gotovo nestaje. Zbog silne napetosti radnje tj. vizualnog pri kraju filma, njezino dodatno pojačavanje putem glazbe nije ni potrebno. Povremeno pojavljivanje statičnih akorada poput ploha zvuka (kao onoga pri prijelazu iz dana u noć ili Tomina isčekivanja smrti) odlično je iskorišten efekt stvaranja napetosti i straha bez smanjivanja realnosti pojavom melodije. Šteta je što se zvuk (koji je ovdje poprilično važan i uporabljiv) nije iskoristio i u umjetničkom smislu ili kao dio glazbene partiture (kao što se, uostalom, rijetko u hrvatskim filmovima koristi).
  
  Ono što je glazba Broja 55 uspješno izbjegla je holivudski melodramatični zvuk ratnih filmova koje donose partiture prepunjene gudačima. Repetirajuća glazba tek se u odjavnoj špici razvija i postaje emocionalnija dodavanjem melodije u gudačima koja je pratila prikaze slika poginulih. Iako je upravo takav razvoj djelomično nedostajao i ranije, njegovim odgađanjem do posljednjeg trenutka postignuta je veća doza realnosti i napetosti tijekom filma te suosjećanja pri njegovom završetku.
  
  © Lucija Šoštarić, FILMOVI.hr, 28. prosinca 2014.

Piše:

Lucija
Šoštarić