Bolesnik ili manipulator

Mitch – dnevnik jednog šizofreničara, red. Damir Čučić

• 
  
  Rijetki koji su bili u prigodi gledati dokumentarac Mitch – dnevnik jednog šizofreničara ponavljaju kako je njegov glavni protagonist veliki manipulator ili si umišlja da je tomu tako. Hrvatskoj je kinopublici već početkom godine oduzeta mogućnost da se upozna sa sudbinom 42-ogodišnjega Mišela koji je veći dio najpotentnijega životnog ciklusa proveo između bijelih kreveta, hodnika i rešetaka u bolničkom kompleksu Raba. Producent Nukleus filma je pod prijetnjom sudske tužbe povukao film neposredno prije premijernog prikazivanja na jubilarnom 10. ZagrebDoxu. U takvim je okolnostima zajednički projekt redatelja-terapeuta Damira Čučića i pacijenta-umjetnika Mišela Škorića zatočen prokletom aurom, stigmom koje će se vrlo teško riješiti u društvu koje u javnom prostoru estetizira vlastite vrline dok istodobno niječe poroke te obavezno sankcionira svaki pokušaj njihova objelodanjivanja. (Kao da već puna dva desetljeća odrađuje agendu, privatni poroci, vrline javne iz mađarskog filma o propasti Austro-Ugarske monarhije, redatelja Miklósa Jancsóa iz 1976.)
  
  I dok hrvatska javnost čeka na regularno prikazivanje depresivne odiseje po hodnicima i sobama, u ambulanti i blagovaonci mentalne institucije, kao i njezinim otvorenim kompleksima – poput polja lavande i drugih otočkih krajobraza – dotle se zabranjeni dugi metar slobodno prikazuje izvan granica hrvatske jurisdikcije. Tako je Mitchev filmski dnevnik, snimljen mobilnim aparatima, koji je Čučić  montirao, premijerno prikazan na Internacionalnom filmskom festivalu u Marseilleu (FID Mareseille) gdje je dobio posebno priznanje (mention spéciale) vezano uz nagradu nazvanu po francuskom producentu ranih Godardovih filmova (Prix Georges de Beauregard International). U popratnom tekstu uz film navodi se kako je autor (D. Čučić) „reanimirao“ sve likove iz bolnice i izvan nje kako bi izbjegao sudske restrikcije. (Preciznije, koristio je alate rotoskopije.) Unatoč toga, dokačila ga je prijetnja bolničkog vodstva koje je, očito, smatralo kako animacijski okvir nije dovoljno snažna zaštita privatnosti, kako rapskih pacijenata tako i bolničkog osoblja. Nakon vrućega ljeta u Marseilleu filmski dnevnik šizofreničara prošao je kriterije Sarajevo Film Festivala gdje je pokazan u službenoj konkurenciji (19. kolovoza).
  
  Netko sa strane s razlogom se može zapitati što je glavni razlog sudske prijetnje koja stoji nad ekranizacijom života u mentalnoj instituciji? Je li doista u prvom planu razina kamuflaže protagonista ili je ipak riječ o nečem drugom? Doduše, rotoskopijom se ne mogu do kraja izbrisati karakteri i fizionomije pojedinaca. Što je daleko pogubnije, nemoguće je izbrisati atmosferu i ambijent u kojem se pojedinci skrivaju od agresivne svakidašnjice. Neki od njih i više od čitavog desetljeća. Jedan od intervjuiranih sarkastično kaže da mu nikad nije bilo bolje jer ne mora brinuti o smještaju, hrani i slično. Činjenica je, također, kako Mitch snima svoje kolege i osoblje u trenucima slobodnoga vremena, dok sjede na klupama na otvorenom, u blagovaonici ili dok se muvaju po hodnicima. Nema ni jednog dokumenta o tretmanu – pilulama, injekcijama i slično – o čemu šizofreničar iz Samobora uporno priča ispred objektiva mobilnog uređaja.
  
  Lažem kad moram, a često moram, uvodni je moto u eksperimentalni komad u ich formi. Tu će rečenicu glavni protagonist izgovoriti u objektiv mobilnog uređaja u trenutku kada ga počinje hvatati jedna od njegovih kriza. Dvije trećine filma je prošlo, samoborski manipulator je već neko vrijeme na slobodi, a iza njega je krajobraz uz rijeku Savu. Nervozna bujica riječi o tome kako okolina od čovjeka čini lažljivca i kako ga na pogrešan način tretira samo je nagovještaj njegova skorašnjega povratka u azil. No, s Mitchom to (vraćanje) nije išlo jednostavno. Njegovi su izleti u nedozvoljeno povezani s više ili manje pogubnim prekršajima. Prvi puta je to neuspješan pokušaj oružane pljačke u Banja Luci, a drugi je vezan uz ilegalni prijelaz u susjednu državu, nakon što je doznao da je postao otac djeteta. Druga strana je također pacijentica koju je vrlo vjerojatno zaveo tijekom boravka u azilu.
  
  Zajednički eksperiment profesionalnog filmskog djelatnika i „pjesnika i glazbenika kojega okolina ne shvaća“ bio je riskantan projekt iz nekoliko razloga. Prije svega zbog nepoznanica koje će Čučića čekati nakon što preuzme kaotičan materijal sastavljen od brojnih filmskih crtica. Bez obzira na precizne upute i sugestije eksperiment je mogao završiti bez rezultata. Uz činjenicu kako je kratkometražne snimke iz života u azilu i izvan njega trebalo presložiti u suvislu priču montažer se pretežno suočavao s nečim što se obično izdvaja kao vizualni restl. Kako je u ranoj fazi filmske karijere prošao eksperimentalno krštenje Čučić je maksimalno iskoristio nešto što bi drugim autorima – bez sličnog iskustva – bilo gotovo nemoguće. Na dva mjesta u završenom filmu očite su sugestije na redateljeva ranija ostvarenja. Prvo je vatromet na noćnom nebu iznad Samobora nakon Mitcheva prvog otpusta iz azila, s jasnom aluzijom na Sky Spirits, filmski eksperiment koji su zajednički potpisali Damir Čučić i Boris Poljak (inače nagrađen specijalnom nagradom na beogradskom Festivalu alternativnog filma i videa 2010. godine). A drugo mjesto je ponešto kompleksnije i govori o tome kako se jedna apstraktna (filmski musava) forma može posve dobro ugraditi u priču o šizofreniji. Naime, tijekom podnošenja izvještaja redatelju-terapeutu Mitch kao da ima uključenu opciju snimanja (što je teško izvedivo, ali takav je dojam). Bez jasnih formi, samo zamućena kolorirana polja, na kraju snimke nazire se uvećani palac, i sve to uz zvučnu potporu razgovora o tome kako je azilant-povratnik obavio zadatak koji se od njega tražio. Dakle, i taj dio sugerira rani eksperimentalni rukopis njegova filmskog terapeuta. Pritom treba spomenuti kako umjetničke zasluge ponešto idu i na račun samog azilanta. Pogotovo se to odnosi na dinamična rješenja, u hodu, poput, primjerice, predaje mobilnog uređaja drugom azilantu u fokusu objektiva zbog čega se rakurs okreće prema Mitchu, no nakratko jer ovaj uzima svoj uređaj natrag i nastavlja s fokusom na kolegu-pacijenta.
  
  Na stranici francuskog portala, vezano uz marsejski festival, stoji konstatacija kako u promjeni rakursa – ne na pacijenta nego je pacijent taj koji fukusira objektiv na sve oko sebe i, dakako, na samoga sebe – leži snaga Čučičeva eksperimenta. Spomenuta scena razmjene mobilnog uređaja može poslužiti kao metafora sličnog terapeutskog postupka. Mitchov dnevnik je sastavljen od brojnih crtica, više musavih nego razgovjetnih, međutim u tome je i draž socijalnog eksperimenta kojeg ravnopravno potpisuju dvojica autora. Profesionalni je redatelj uvažio autentične formate snimaka – većina je suženog okvira uz rijetke primjere slike koja ide preko čitavog ekrana – dok pacijent-umjetnik uopće nije vodio računa o tehnologiji ili filmskom minimumu u pogledu razumljivosti poruke. Drugim riječima, mobilni je uređaj koristio traljavo, najčešće izvan okvira ili na rubu njegovih performansi. Na kraju, po obavljenom poslu, pravi je izazov stajao ispred profesionalnog filmskog djelatnika. Naime, trebalo je šizofreni materijal dovesti u red i pritom zadržati dojam konfuzije, besperspektivnosti, suženog prostora slobode, nepredvidljivosti… Trebalo je presložiti Mitchovu depresiju i nezadovoljstvo u okvir koji će biti razumljiv gledateljima diljem svijeta, i koji neće ugroziti posebna »kemijska svojstva« jedne sudbine koja se uporno vraća istome – pod okrilje mentalne institucije na otoku Rabu. Bilo bi zanimljivo čuti Mitchov komentar na dovršeni materijal. Poklapa li se s verzijom dnevnika koji je vodio u vlastitoj glavi? Naravno, to ne umanjuje vrijednost filmskog slučaja. Sraz života i medija uglavnom je bolan za protagoniste na velikom ekranu.
  
  Korisno je u tom kontekstu povući paralelu s jednim protagonistom suvremene umjetničke prakse u Hrvatskoj. Željko Jerman (1949-2006) bio je poznat po tome što je najprije vodio fotografski dnevnik (1977), a kasnije i filmski, nakon što mu je majka za rođendan poklonila videokameru. Uz agendu nijedan dan bez fotografije (ili filmske crtice) taj će umjetnik-anarhist biti trajno zabilježen u povijesti suvremene hrvatske art-scene. Svakako treba napomenuti kako Jerman nikada nije bio stanovnik mentalne institucije isto kao što Mitch nije bio djelom registra suvremene umjetničke prakse. Međutim, povezuje ih traljav odnos prema optičkom mediju, traumatiziranost i preosjetljivost na okolinu ili socijalni milje, lakoća s kojom opažaju banalne stvari i mijenjaju njihov smisao te sklonost opijatima. (Jerman je nervozu liječio žestokim alkoholom zbog čega je u četrdesetoj potpuno oglušio, dok Mitch uz istu opciju govori i o „dva grama bijelog“.) Na samom početku Čučićeva dokumentarca Mitch pokazuje polja lavande i prati rast pupoljka na drvetu smokve, uz komentar koji neodoljivo podsjeća na Jermanove (na ranim fotografijama i u kasnijem filmu). Štoviše, čak i boja i melodija njegova glasa podsjeća na hrvatskog antifotografa. Zanimljivo je da Jerman nije uspio presložiti kaotične filmske zapise u suvislu cjelinu. Za to se pobrinuo Ivan Faktor koji je s desetominutnim komadom pod nazivom Željko Jerman – moj mjesec u svibnju 2006. ušao u službenu konkurenciju kratkog metra na festivalu u Oberhausenu. Jerman na kraju nije bio zadovoljan Faktorovom intervencijom, no nikada nije napravio svoju verziju dnevnika.
  
  Razlika između odnosa Jerman–Faktor i Mitch–Čučić nije samu u dužini filmskog metra nego i posebnom odnosu koji su druga dvojica skrojila prije eksperimenta. Ta razina komunikacije izostala je u prvom slučaju. No, oba filmska eksperimenta povezuje naglašena ich optika – fizionomije oba protagonista dominiraju na velikom ekranu. Za razliku od Jermana Mitch je pokretljiviji, provokativniji i agresivniji – pjeva, svira, koristi se njemačkim, engleskim i talijanskim, oponaša čak mađarski, iritira i podbada kako muške tako i ženske kolege-pacijente… I povrh svega, rotoskopija je ta magična tehnika koja dodatno gura njegov lik i fizionomiju u prvi plan. Sve živo i humano oko njega posebnom je animacijskom tehnikom pretvoreno u grotesku. Možda je bolničko vodstvo u spomenutoj medijskoj formuli vidjelo nešto nedolično po bolnički režim i njegove stanovnike.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 24. prosinca 2014.

Piše:

Željko
Kipke