
Došao je trenutak kada u miru možemo sumirati rezultate ekranizacije Tolkienova Hobita. Već nakon prvoga dijela – Neočekivanoga putovanja, jasno nam je bilo da Peter Jakcson neće ponoviti komercijalne i umjetničke dosege koje je postigao s adaptacijim Gospodara prstenova. Prva pogreška bila je podilaženje gramzivim producentskim prohtijevima pa je relativno kratak, iako događajima bogat roman od dvjestopedesetak stranica bespotrebno razvučen na tri filma u trajanju od dva i pol do tri sata. Drugi problem, podjednako ozbiljan, proizlazi iz dojma da se redatelj prema materijalu odnosio manje entuzijastično nego u slučaju prethodne Tolkienove ekranizacije, kao da je ugovorom bio primoran na snimanje nove trilogije, ali bez prevelikih ambicija i kreativnosti. Hobit stoga djeluje kao projekt kojega je trebalo odraditi i krenuti dalje.

Fatalna odluka da se materijal snima brzinom od četrdeset i osam sličica u sekundi okrenula se u Neočekivanom putovanju protiv redatelja. Njegov pokušaj da ozračje oslika realističnije potkopalo je filmsku iluziju pa što je fotografija bila jasnija, a boje i dubina besprijekorniji, to je cjelina djelovala artificijelnije. U nedostatku razvedenije priče dobar dio prvoga dijela otpadao je na upoznavanje protagonista i njihove terevenke, a kada se napokon akcija dogodila, radnja je naprasno prekinuta, a gledatelj ostavljen da godinu dana čeka na nastavak pustolovine. Drugio dio – Smaugova pustoš, patio je od mnogih boljki od kojih je trpila i jedinica: tromost ritma, nepotrebna razvučenost priče, iako je cjelina bila nešto dinamičnije u odnosu na Neočekivano putovanje. Radikalniji zahvati u priču u smislu njezine nadogradnje nisu bili mogući jer Tolkienov opus ima tvrdokorne obožavatelje čiji se gnjev nije smjelo poticati. Stoga je Jackson imao dvije opcije od kojih niti jedna nije predstavljala dobro rješenje: ili razvlačiti radnju ili dodavati neznatne podzaplete, koji bi omogućili nekoliko minuta materijala više. Izvrstan primjer za potonje je uvođenje u predlošku nepostojećeg lika vilenjakinje Turiel i njezine ljubavne epizode s patuljkom Kilijem. Ona svoj epilog doživljava u Bitki pet vojski, iako se tek tu pokazuju njezini pravi nedostaci: podzaplet je dramatuški višak jer ne vodi nikuda. Osobito ne doprinosi razvoju radnje, a tako niti psihologizaciji karaktera i njihovim dvojbama.

Dakle, nakon odgledavanja cijele hobitske trilogije možemo zaključiti da je, ako već ništa drugo, Peter Jackson postao pravi maher u retardiranju radnje te će budući naraštaji filmologa i naratologa moći pisati nebrojene i nadasve iscrpne studije o svim zamislivim i nezamislivim prednostima i nedostacima retardacije u filmskoj priči. Po navedenom pitanju malo se toga u trećem dijelu promijenilo te je zamjetan formulaičan način ih prethodnih ostvarenja: naizmjenično se odvijaju akcijsko-pustolovni prizori, čija je funkcija da gledatelja održe u iščekivanju i napetosti, te, ovoga puta, segmenti predaha između pojedinih dijelova bitke, a oni su često prošarani emocionalno nabijenim prizorima intimnih zbližavanja pojedinih likova. Kako i sam naslov sugerira, fabulativnu okosnicu Bitke pet vojski čini jedna velika bitka, koja predstavlja klimaks cijele trilogije. Kako je sto i pedeset minuta filma posvetio inscenaciji bitke, Jackson je morao pronaći načine da ratničku dinamiku razbije mirnijim segmentima priče te time stvori određeni balans koji će gledateljima stvoriti privid da postoji razvijena priča. Međutim, u prethodnim dvama dijelovima okosnicu je činilo putovanje koje je samo po sebi mnogo podatnije za izmjenu statičnijih i dinamičnijih dijelova priče, što je teže postići u filmu koji je isključivo usredotočen na bitku. Otegotna okolnost u cijeloj situaciji je činjenica da je redatelj već ranije iscrpio sve mogućnosti iznenađenja i držanja gledatelja u napetosti.

Treći dio Hobita nije dosadan film jer dva i pol sata u kinodvorani prolaze relativno brzo, no to ne znači da je posrijedi zanimljiv filma, a još manje da je riječ o narativno konciznom i zaokruženom djelu. Autori muku muče kako da sve podzaplete i suprotstavljene strane povežu u logičku cijelinu pa priča cijelo vrijeme prijeti da će se strmoglaviti u kaotičan rat svih protiv sviju. Jackson se muči kako da održi ravnotež pa predugačku bitku razbija spomenutim retardacijama, no one su često ubačene na pogrešnim mjestima i na krivi način: Thorin odlučuje izaći na bojno polje pa usred krvavog sukoga izmjenjuje nekoliko riječi zbližavanja sa svojim rođakom dok naokolo njih lete dijelovi tijela. Možda je redatelju to izgledalo kao humorna dosjetka, no djeluje usiljeno i banalno. Pojedini su prizori nenamjerno urnebesni: Christopher Lee, koji je u desetom desetljeću života, tijekom borbe s duhovima pretvara se u pravoga akcijskoga junaka. I dalje je uočljiva autorova sklonost prema inscenaciji epski intoniranih prizora s njegovim karakterističnim vožnjama i kamerom koja rijetko miruje jer nam želi ostaviti dojam očuđenja, odnosno jednoga neobičnoga i mitskoga svijeta te ujedno naglasiti i prostornu dimenziju zbivanja. No, sve smo te postupke već vidjeli u Gospodarima prstenova i prva dva dijela Hobita pa oni ne doprinose pretjerano svježini i originalnosti ostavrenja.
Hobit: bitka pet vojski nije osobito zadovoljavajući epilog priče, no s obzirom na sve okolnosti, čini se da drukčije i nije moglo biti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. prosinca 2014.