Posveta nacionalnoj žrtvi
Broj 55, red. Kristijan Milić
-
Prikaz filma koji slijedi prepun je nedoumica, nesigurnosti, a na kraju i straha. Riječ je o filmu teškom za gledanje. Žrtve, bol, smrt... nikad prežaljeni izgubljeni (naši) najmiliji i najbliskiji. Na samome kraju filma, njegov se autor pokušao zakriliti neprijepornim dokumentiranjem svojeg djela u arhivu memorija. Naime, posvetio ga je dvadesetorici poginulih HR-branitelja. Na taj način, osigurao si je legitimet po pitanju povijesne istine. Naime, nije lako pobijediti u ratu, posebice uz tako velike žrtve. Jer, uvijek Nas netko želi lišiti tog lena, relativizirati ga i oteti Nam Istinu.Samo bi jezovita primisao mogla posumnjati u Našu čast, dostojanstvo i slavu. Skinuti nam auru.
Štoje to aura? U klasičnom Benjaminovu tekstu iz davne 1936., on ju definira kao „jednokratno pojavljivanje daljine, toliko blizu koliko je to uopće moguće“. Poput antičkog rituala žrtve bogovima, religiozne slike kulta – na žrtvenicima i u hramovima – potencira se nedodirljivost i nadasve svetost umjetničkog djela. Prema Benjaminu, u modernom i suvremenom svijetu, pod utjecajem „tehničke reprodukcije umjetničkog djela" nestaje njegova aura. Nestaje mu ta svetost. Koja je oznaka sveca? Pa upravo aura, tj. aureola iznad njegove glave u ikoničkim prikazima svetosti. Što je, pak, ono sveto, za normalnog, zdravog, poštenog, državotvornog Hrvata? Naravno, to je sadržano u (porijeklom sovjetskoj) sintagmi Domovinski rat. Tom se par excellence događaju daje konstitutivan udio u smislenosti nacionalnog bitka. Jer, devedesete godine prošlog stoljeća, kažu, „doba su ponosa, slave, časti i dostojanstava“. Doba je to svetosti. No, kako umjetnički pristupiti tom dobu? Na dostojan način pridati mu poetičnost, univerzalnost, vječni život? Kako mu vratiti svetost? Naravno, nikako drukčije nego vratiti mu njegovu – auru.
Upravo se takovim nastojanjem rukovodio i Kristijan Milić u svom drugom samostalnom cjelovečernjem igranom filmu (nakon uspjela prvijenca Živi i mrtvi, 2007). Broj 55. Nema predaje! nastao je kao inicijalno djelo projekta HRT-a o najvažnijim bitkama iz Domovinskog rata. U tom se smislu ono treba razmatrati i kao pedagoško-propedeutički sadržaj za određenu namjenu. Ipak, film Kristijana Milića je čak više od toga. Potvrdila je i to i ovogodišnja Pula, koja je film ovjenčala s ukupno osam Zlatnih Arena, uključivši i onu za najbolji film. Mora se priznati, film je zanatski-profesionalno, dramaturški, konačno i emotivno, na vrlo visokoj razini. Pripovijest snimljena prema istinitom događaju ima potrebitu filmičnost u žanru punokrvnog akcijskog filma. Djelo je to koje u svim svojim segmentima zadovoljava žanrovske zakonitosti, pa i više od toga.
Skupina hrvatskih vojnika ZNG-a upušta se u nemoguću misiju svojim improviziranim oklopnim vozilom upavši u neprijateljsku zasjedu u selu Kusonje, kod Pakraca. Momci iz Bjelovara, hrabri i puni mladenačke drskosti, suočavaju se nekoliko puta brojnijim Srbima, četnicima i pripadnicima JNA. U klopci u seoskoj kući na kućnom broju 55 (odatle i ime filma). Kraj njihove hrabre, ali i uzaludne borbe, Milić nam otkriva već na početku. Dakle, nema narativnog suspensea prema kojemu stremi dramaturgija. Sižejno-fabulativna linija djela vodi prema tragičkoj katarzi žrtvene smrti. (Očita je paralela sa žrtvovanim hrvatskim gradom-herojem, Vukovarom, 1991.)
Kako Milić gradi svoj film-katarzu? Prije svega, ovaj je autor ponovno sjajan u režiji akcijskih scena. Koristeći se svom tehnogijskom aparaturom, on svoje junake ocrtava u ozračju posvemašnje prisutnosti smrti koja lebdi u zraku. Švenkanja, vožnje i, nadasve, digitalno cijepanje i multipliciranje pokreta, tj. manipulacija vizualnom fakturom tijekom cijeloga filma – održavaju napetost. Paradoksalno, u suprotnosti spram Benjamina – baš tehnička aparatura prozvodi auru! (Naravno, mislim ovdje na auru heroja.) Milić uspijeva svoje junake plastično iscrtati upravo tom digitalnom estetikom, kao hrabre, ali opet iskreno prestravljene mladiće u suočenju s neumitnim. Funkcionalni dijalozi i spontana gluma, posebice, Gorana Bogdana, Alana Katića, Marka Cindrića, Marinka Prge i Dražena Mikulića, plijeni autentičnošću. (Možda je tu izuzetak pomalo prenaglašena ekspresija Jana Kerekeša.) Likovi su to koji doista daju časnu i dostojanstvenu sliku hrvatskih Branitelja.
Kakav je, pak, Neprijatelj? Zlo sàmo... tek Gestalt-lik na pozadini na kojoj se ocrtava tragičan usud protagonista filma. Zapravo, oni su zlokobna karikatura. Primjer za to je činjenica da nijedan neprijateljski vojnik ne izvlači svoje mrtve i ranjene, dok naši junaci uvijek vode računa o svojim bliskima. Nadalje, neprijatelji masovno bezlično ginu, otprilike u odnosu 5 njihovih : 1 naš, pritom piju, kartaju i, na kraju, vrše monstruoznu egzekuciju; ideološki, tu su zajedno zvijezda petokraka, kokarda i grb s dvoglavim orlom, s naše, pak strane, tu je jedino čista i časna šahovnica. (Doduše, bez križeva, krunica, svetih sličica – a što su filmu prigovorili neki vrli, autistični hrvatski branitelji, pitajući se: „a gdje su tu vjera, obitelj i domovina?“
Rekao bih, Milićev je nacionalno-domoljubni stav ipak neprijeporan i neupitan. Svaki je njegov pojedinac najprije hrabar hrvatski mladi čovjek, koji u srcu nosi domovinu, ali ga ipak i tišti strah od smrti. Njegov HR-Branitelj nikako nije ideologizirana emanacija svetosti i besmrtnosti, a čime nas jedna skupina građana drži taocima već dva desetljeća. (Mogu li i ja, npr. biti Hrvatom u ovoj zemlji, bez straha da nisam dovoljno dobar, jer nisam kao oni?) U okružju u kojem je snimio svoj film, redatelj je odmah trebao biti svjestan da se upustio u svojevrsnu mission impossible. Njegov je pothvat, iako iskren, unaprijed bio osuđen na to da bude nerazumljiv onoj grupi građana ove zemlje koja svoj stav o pravovjernosti nameće svima ostalima kao jedini i isključujući.
Milić je, međutim, svojim filmom prodro u područje onoga što se u teorijskoj terminologiji naziva postmodernim uzvišenim, a koje se sastoji u „prikazivosti neprikazivog“. Termin iz Lyotardove estetike doista je primjeren „duhu epohe“. Autor je uzvišenom nacionalnom smrću opravdao nacionalnu mitologiju. Upotrijebio je, dakle, auru bliskog prikaza (povijesne) daljine. U tom smislu, nije izbjegao niti svojevrsnom autorsku, auratskom nacionalizmu. Njegov je film auratski par excellence, nosi svetost HR-heroja o kojima govori. Umjetnički gledano, Milićev je artefakt suvisao, uvjerljiv i iskren. Žanrovski, solidan je to ratno-akcijski film, napet, atmosferičan i u dobroj mjeri emotivan. (Rekoh već, i sasvim pravovjeran prema neprijepornoj povijesnoj Istini.)
Na kraju, ipak moram reći (kao svojevrsni apatrid u zemlji u kojoj sam se rodio, a sve ju manje prepoznajem kao svoju) da, ipak, ne shvaćam konačnu idejnu potku filma. Komu i čemu je ona usmjerena? Kakva je poruka filma i kako nas kao gledatelje kani poučiti? Govori li mi ona danas protiv nasilja/zlosilja, osvete, netrpeljivosti i mržnje? Pridonosi li ona nekoj široj katarzi izvan posvete nacionalnoj žrtvi? Ima li film u sebi onu univerzalnu (kršćansku) poruku? Govori li: Ne učini nikada ono što ne bi želio da Drugi učini tebi – Ne ubij! – Ne mrzi(m)... Je li uopće zasijekao u bolno tkivo ideje nacionalne neprijepornosti i svetosti? Mislim da nije. Odatle i onaj strah spomenut na početku napisa. Možda ne bih smio, malo me je strah to izreći, ali film Broj 55, znakovita podnaslova Nema predaje!, ostaje idejnim taocem „državotvorne aure“ žrtve. Dixi et salvavi animam meam. (Rekoh i spasih svoju dušu. (op. ur.))
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. studenoga 2014.
Piše:

Krivak