Nekoć ugledni američki nezavisni redatelj Abel Ferrara ove je godine imao premijeru čak dva nova filma, oba biografska, Pasolini i Dobrodošli u New York. Biografski film o posljednjim danima života slavnog talijanskog redatelja, pjesnika i pisca Pier Paola Pasolinija prikazan je nedavno u sklopu Zagreb Film Festivala, dok je film nadahnut seksualnim skandalom nekadašnjeg čelika Međunarodnog monetarnog fonda Dominiqua Strauss-Kahna upravo stigao u nezavisna kina. Nijedan nije osobito oduševio. Ferraru je za film Dobrodošli u New York izravno nadahnuo spektakularni moralni, profesionalni i politički pad Strauss-Kahna, uglednog francuskog bankara i političara, nekadašnjeg ministra industrije i ekonomije, kandidata za predsjednika Francuske i čelnika Međunarodnog monetarnog fonda, u jednome danu. Kad je uhapšen zbog seksualnog napastvovanja sobarice u njujorškom hotelu u kojem je odsjeo, na vidjelo su isplivali i drugi slični slučajevi iz njegove prošlosti. Iako na kraju nije osuđen zbog seksualnog skandala sa sobaricom, njegova reputacija zauvijek je narušena – morao je dati ostvku u MMF-u, povući predsjedničku kandidaturu, a na kraju ga je ostavila i imućna i utjecajna supruga, novinarka i bogata nasljednica Anne Sinclair.
Dobrodošli u New York fokusira se gotovo isključivo na gospodina Devereauxa, lik koji tumači Gerard Depardieu, a koji je nedvosmisleno kreiran po uzoru na Strauss-Kahna, na njegovu nesasitnu seksualnu glad i poptuni nedostatak empatije. Tijekom uvodnih pola sata Ferrara samo niže jednu za drugom scene Devereauxovih seskualnih avantura. Već iz prve scene otkrivamo kakav je on čovjek – samouvjeren i samodopadan, uživa u svojoj moći i onome što mu pruža, a to je prije svega nevjerojatan broj ljepotica, ponekad profesionalnih prostitutki, ponekad iskrenih obožavateljica, s kojima se upušta u seksualne odnose i čije usluge bez ustručavanja nudi svojim poslovnim partnerima i suradnicima. Taj predugi uvod u kojemu se samo nižu prizori seksa i otkrivaju Devereauxove orgomne seksualne potrebe poprilično je zamoran, no svoj smisao donekle zadobiva u sceni napastvovanja sobarice koja se doima tim apsurdnija, besmislenija i neshvatljivija otkrivajući Devereauxovu seksulanu pohlepu kao simptom ovisničkog stanja.
Upravo to potonje ključ je za dešifriranje Devereauxove ličnosti kako je vidi Ferrara, ali i cijelog filma koji na metaforičkoj razini može funkcionirati kao jedna, doduše ne osobito zanimljiva, alegorija o pohlepi MMF-a kao svojevrsnog simbola liberalnog kapitalizma, institucije koja uništava sve pred sobom. Na doslovnoj razini Ferrarin film poprilično je iritantan, osobito način na koji prikazuje mlade i lijepe (za pretpostaviti i skupe) prostitutke koje kao da uživaju u svom poslu te u seksualnim igricama i izvan radnog vremena. Protumačimo li njihove likove kao svjetske zemlje koje traže pomoć od MMF-a, stvar postaje ponešto uzbudljivija. Iako se nedvosmisleno bavi odnosima moći relacijama muškarac – žena, koje možemo preslikati na odnose moći u relacijama svjetske ekonomije. Prava šteta što se onda bar nije potrudio napraviti malo uzbudljiviji film, i, za početak, kompleksniji lik od onoga koji nam je kroz jednodimenzionalnog Devereauxa Ferrara ponudio. Do kraja filma Devereaux postaje svojevrsni razočarani antijunak (kao i MMF?). Prisjećajući se svog idealizma iz mladih dana kad se zalagao za markisističke ideje o ravnopravnosti i pravednoj raspodjeli bogatstva, koje je dolaskom u MMF odbacio shvativši da je to unaprijed izgubljena bitka. Tu Ferrara nedvosmisleno razotkriva svoju namjeru da poistovijeti Devereauxa, odnosno Strauss-Kahna i MMF, koji je kao institucija pokrenut s plemenitim ciljem pomoći zemljama članicama i kreditiranju ratom poharanih zemalja, a pretvorio se u bešćutnog krvnika, simbol beskrupulozne kapitalističke pohlepe. Možda se baš zbog toga Devereaux ne želi promijeniti. Naime, pred kraj filma Devereaux kaže ravno u kameru: „Ne želim prestati!“ i dodaje da „nema osjećaje“. Neće se promijeniti on, a neće ni MMF.
Glavnu ulogu u filmu Dobrodošli u New York tumači uvjerljivo gnjusni Gerard Depardieu, a njegovu suprugu Simone, lik koji se temelji na Anne Sinclair, igra profinjena i bolno hladna Jacqueline Bisset. Ferrarini likovi pravi su antijunaci, autor ih ne portretira nimalo laskavo što je nakon premijere u Cannesu rezultiralo i skandalom u kojem ga je Anne Sinclair optužila za antisemitizam jer u filmu poistovjećuje Židovstvo s moći i bogatstvom. Izjavila je da je zgrožena filmom i da „bljuje na njega”, no ni ona ni Strauss-Kahn nisu podnijeli prijave protiv Ferrare, koji je demantirao sve optužbe.
Dio filma sniman je na istim lokacijama na kojima su se događali stvarni događaji koji su Ferrari poslužili kao predložak za film, pa tako Dobrodošli u New York pomalo neočekivano nudi pogled na život visokog društva pomalo nalik na onaj iz glossy magazina. Duge scene dijaloga između Bisset i Depadieua odvijaju se u stanu na Manhattanu u kojem je Strauss-Kahn zaista živio dok je bio u kućnom pritvoru nakon što mu je odobren izlazak iz zatvora uz jamčevinu, a najamnina je iznosila vrtoglavih 60 tisuća dolara mjesečno. Možda su optužbe Anne Sinclair na Ferrain račun bile preoštre, no ona je jednu stvar jako dobro razumjela, a to je autorov neskriveni prezir prema oholosti i samodopadnosti privilegiranih.
© Marcella Jelić, FILMOVI.hr, 26. studenoga 2014.
