Stereotipi i šablone
Cure, red. Andrea Štaka
-
Kako je to kad u život ulazite misleći na smrt? Kad je jedina vaša preokupacija tek – smrt? Pa i onda kada, čini se, sve upućuje na buđenje životnih sokova, upadnete u bezdan iz kojega, čini se, nema izlaska? Drugi cjelovečernji igrani film švicarsko-hrvatsko-bosanske redateljice Andree Štake, izgleda, upao je u taj, bezdan, ambis, put bez povratka... Osam godina nakon Gospođice (Fraulein, 2006) vratila se svojim ženskim motivima. (Čak su i dvije protagonistice filma iste – Mirjana Karanović i Marija Škaričić.) No, dok je prvijenac te rođene Dubrovčanke bio smješten u sivilo švicarskog ambijenta, ovoga se puta ona pripoviješću vratila u grad svog podrijetla. Ipak, čini se da je spomenuto sivilo prenijela i u taj biser Mediterana.
Cure (2014) pričaju eponimnu pripovijest o dvije četrnaestogodišnjakinje i njihovu tragičnom izletu na Petku (radi se o poznatu šumskom toponimu iznad grada i mora). Nakon izleta, samo se jedna od njih vratila. Pripovijest je, kažu, istinita. Vremenski je film lociran u 1993. godinu, kada se u okolici Dubrovnika još čuju detonacije ratnih razaranja iz susjedne Bosne i Hercegovine. Naravno, to cijeloj pripovijesti dodaje zalihost još jedne tragičke dimenzije. Sivilo, rat... smrt. No, kako je redateljica posložila te preteške elemente u svoju filmsku cjelinu? Prvi je dojam što ga na mene ostavlja ostvarenje pod nazivom Cure – nekrofilija. (Duboko vjerujem da u ovoj prosudbi neću ostati osamljen!) Druga je asocijacija uz film o dvije tinejdžerke, pak, prigušeni eros. Radikalnije, rekao bih, radi se latentnoj pornografskoj komponenti. (Ova je, pak, nagoviještena lascivnim razgovorom između njih dvije prije tragičkog događaja.)
Povučena i sramežljiva Linda (Sylvie Marinković), nakon rastave svojih roditelja, iz Švicarske se vraća u Dubrovnik sa svojim ocem (Leon Lučev) koji je kirurg u lokalnoj bolnici. U školi se sprijateljuje s Etom (Lucija Radulović) koja je mnogo slobodoumnija. Kod dva curetka počinju se razvijati seksualne asocijacije, gotovo pa falusoidna opsesija (no koja je vulgarizirana kroz k...c!). Kada bi se cijela stvar željela pomalo mistificirati, radi se o erosu i thanatosu. No, zašto sam ipak kao prevladavajući dojam istaknuo baš... nekrofiliju? U svakom dramaturškom momentu Andrea Štaka, naime, njeguje i vizualni i auditivni mrak. Ogoljenost njezine narativne strukture podcrtana je statičnim kadrovima iz kojih izvire tjeskoba odabrana motiva, a koji se ni za trenutak ne razvija od početnih kadrova, pa do samog kraja filma. Naime, već smo na samome početku suočeni s tragikom koja je toliko fatalno pritiskajuća, no koja u sebi ne donosi niti neki suspense, a kamoli neku produbljeniju smislenost postava. Jer, motiv smrti usmrtio je i svaku potencijalnu poetsku dinamiku.
Fabulativno-dramaturški, Cure ostaju zarobljene u osebujni circulus vitiosus. Taj začarani krug dramske statike, priznajem, ostavio me je pomalo zbunjenim. Nije problem u tomu što je autorica odabrala motiv smrti u svom nostalgičnom povratku u Dubrovnik. Problem je u činjenici što film propušta iskoristiti i neke druge motive. Motiv poljupca Ete i Linde ostaje nerazvijenim kao moguće erotsko polazište za daljnje tinejdžersko-seksualne razigravanje i maštarije. Priznajem žensko pismo autoričine namjere... ali ipak ostajem začuđen što jedini potencijalni muški spiritus movens pokretanja tinejdžerske seksualnosti ostaje tek karikaturom. Ive (Franjo Dijak), kao mračni predmet žudnje, za obje je tek prijetnja. Jer, premda je Dijak filmskom maskom učinjen ponešto mlađim, on je ipak bliži svojim četrdesetim, negoli tek nešto starijem mladiću (20?) a kakvim, čini se, treba biti u postavu Cura. S druge strane, njegov lik nije ni katalizator, a moglo bi se pomisliti da on tek oličava – strahote rata! Jednostavno, muškarci su u filmu – kako Ive tako i Lindin otac – statisti, ili su pak mrtvi poput Etina oca, pomorca.
Ostavit ću to po strani i pokušati ocijeniti sugestivnost tzv. ženskog pisma. Likovi Matere (Škaričić) i None (Karanović) trebale bi biti utjeha i podrška u za krhki i ranjivi svijet djevojčica. Ako su neprijeporne protagonistice djeca, dakle Linda i Eta, ove bi dvije žene trebale unekoliko ublažiti postav tragičkog usuda. Ali... kod njih se taj motiv samo još multiplicira. Nona osobno počinje – nakon tragične Etine smrti – Lindu smatrati Etom. Linda joj čita titlove meksičkih sapunica, s njome gleda stare albume, oblači Etinu odjeću... počinje živjeti život one druge (što je i engleski podnaslov filma, The Life of Another). Svesrdno se u tu igru uključuje i majka, šivajući joj haljinu/kostim, zapravo oklop. Sve prepričano namah nas asocira i na horor.
To ozračje autorica prenosi i na sve ostale ženske likove, koje Linda sreće u svojim uzastopnim posjetima lokalnom dućanu, a i sam Dubrovnik postaje tjeskobnim poprištem strave i užasa (iako bez nekih specijalnih efekata). Redateljica film puni mnogim klišejima, stereotipima i šablonskim rješenjima. Stalni su kadrovi s ogledalima, neprestano je prisutan šapćući glas mrtve tinejdžerke, a ona se i sama neprestance pojavljuje prijeteći odati kako ju je ova zapravo gurnula u smrt. Kadrovi grotesknog ženskog smijeha, ili pak Etino izranjanje iz vode, toliko su predvidljivi koliko to samo mogu biti. (Dramaturški je, pak, nejasno, je li se djevojčica utopila ili je pala na stijene?) Filmski povratak Andree Štake u rodni grad nikako mi se ne čini inspirativnim pothvatom. Cure su prepune neinventivnih režijskih poteza, nesuvisle naracije i flashbackova, tako da djeluju neozbiljno u svom ozbiljnom postavu. Nekrofilija je ovdje nadjačala svaku filmofiliju!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. studenoga 2014.
Piše:

Krivak