
Cijeli uvodni segment filma Zidovi posvećen je evociranju urbanoga izgleda i identiteta argentinske prijestolnice Buenos Airesa. U offu nas Martín (Javier Drolas), za kojega će se kasnije ispostaviti da je uz Marianu (Pilar López de Ayala) glavni protagonist filma, ukratko provodi gradom. Posrijedi nije turistički obilazak kojem je cilj upoznati gledatelja s glavnim karakteristikama i znamenitostima mjesta, koje bi potom trebalo postati kulisom za sentimentalnu ljubavnu priču. Ono što njega zanima je druga strana Buenos Airesa, koja često ostaje zanemarena u turističkim vodičima jer je neprivlačna i tegobna, skučena i puna proturječnosti. Martínovo evociranje grada stvara svojevrsnu antiturističku raglednicu u kojoj je najveći argentinski grad prikazan kao kaotičan mikrokozmos velikih društvenih razlika u kojem je nedostatak smislenoga urbanoga planiranja doveo do spajanja različitih stilskih arhitektonskih rješenja, što je uvelike nagrdilo njegov izgled.

Protagonist se u predstavljanju prostora kreće putanjom od općega prema konkretnijem: prvo iznosi niz opaski o gradu, načinu života u njemu, izgledu, urbanom (ne)planiranju, preko oprimjeravanja svojih stavova presjekom tipičnih građevina i njihovih proturječnosti u odnosu prema okruženja, da bi u konačnici došao do samih stanova, njihovih karakteristika i podjela prema kriteriju veličine i kvalitete, koje zrcale i složenu društvenu stratifikaciju. Originalni naslov filma Medianeras odnosi se na bočne zidove neuglednih i bezličnih zgrada u kojima stanovnici Buenos Airesa žive i za koje protagonist kaže da otkrivaju njihove najgore osobine te su s vremenom pretvoreni u prostor za oglašavanje različitih poslovnih subjekata.
Poimanje grada u Zidovima je stoga poprilično pesimistično pa Martín i Mariana često referiraju na grad koji okreće leđa svojoj rijeci, u kojem su urbani planeri zgradama blokirali pogled na rijeku a žicama na nebo, te koji govori o društvenim i estetskim proturječnostima u samom argentinskom društvu. Unatoč mraku – doslovnom jer stanovi imaju nedovoljan broj prozora a time i svjetlosti, te simboličkom – Zidovi nisu pesimističan i mračan filma kako bi se to površno iz uvoda moglo zaključiti. Redatelj cjelinu zaogrće velikom dozom duhovitosti i šarma dok mahom prati promišljanja protagonista, predstavnika suvremenih urbanih tipova mladih neurotičara koji se osjećaju nelagodno u svom okruženju. Unatoč estetski neprivlačnom izgledu grada, kako redatelj tako i njegovi protagonisti uspijevaju pronaći sporadične proplamsaje ljepote, često u malim stvarima i neobičnim građevinama.

Nije teško zaključiti da se djelo bavi problematikom urbanih neuroza i otuđenosti. I Martín i Mariana pate od fobija. Njegova je vezana uz strah od otvorenoga prostora, što je jednim dijelom rezultat ljubavnoga razočaranja u prošloj vezi, a njezin se odnosi na strah od liftova, dakle zatvorenih i klaustrofobičnih prostora. Intertekstualna referenca na Woodyja Allena i njegovu romantičnu komediju Manhattan (1979), koju protagonisti gledaju, stoga nije nimalo slučajna.
Iako priča gledatelju neće djelovati osobito originalno jer se temelji na ustaljenim žanrovskim premisama romantične komedije, redatelj i scenarist Gustavo Taretto vješto razrađuje okvir te se njime poigrava tako što ga približava preokupacijama i problematici suvremenog informatičkog društva. Martín, primjerice, radi kao dizajner internetskih stranica, no i većinu slobodnoga vremena provodi na internetu putem kojega vrši društvene interakcije. U jednome trenutku kaže da je počeo koristiti internet da se poveže sa svijetom, no to je samo rezultiralo daljnjim udaljavanjem od stvarnog života. Gradski prostor i informatično društvo na osobit način korespondiraju. Film govori o preoznačenom svijetu, odnosno kulturi (pre)napučenoj medijima i porukama, koja je odveć zatrpana informacijama, a to se podjednako odnosi na virtualni prostor te konkretan prostor Buenos Airesa u rasponu od zbijenih stanova, koji se u lokalnom žargonu nazivaju kutijama za cipele, do porazbacanih i međusobno zbijenih zgrada i gradskih prostora bez ikakva reda i smisla. Navedeno je rezultiralo urbanim nomadima, otuđenicima i osamljenicima koji se teško nose s emocionalnim problemima pa i sam protagonist u jednom trenutku kaže da smo „stvorili društvo podstanara“.

Kaotičnost urbanih arhitektonskih rješenja prenosi se i na narativnu strukturu filma u kojoj se povezuju igranofilmski dijelovi i animirani segmenti, male narativne digresije o pojedinim aspektima gradske prošlosti i slow motioni, a i grad kao entitet lociran u određenom prostoru i vremenu, vidjeli smo, uvelike utječe na živote protagonista. Zato Buenos Aires postaje trećim bitnim protagonistom priče jer neprestano interferira sa životnim putanjama Martína i Mariane. U djelu je naglasak na njihovim unutrašnjim monolozima koji si izneseni u formi voice overa te se neprestano ukrštavaju i isprepliću pa film suzbija vanjsku radnju, peripetije te klimaktično razrješenje nauštrb isticanja unutrašnjega, psihološkoga plana. Dvoje protagonista živi u istom susjedstvu te se prate njihove svakodnevne rutine. S vremena na vrijeme se mimoilaze na ulici, no ne znaju jedno za drugo sve do završnice filma kada se povežu upravo preko internetske stranice za upoznavanje.
Zidovi na prpošan i duhovit način progovaraju o aktualnoj problematici međuljudske komunikacije u internetskom dobu, površnosti ljudskih odnosa i potrebi bliskosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. studenoga 2014.
