Kada Christopher Nolan otvori film nizom pseudodokumentarnih kadrova u kojima nekoliko pojedinaca govori o svojim iskustvima vezanim uz nezavidne životne uvjete na umirućoj Zemlji, na kakve inače možete danas nabasati u svakom prosječnom muzeju (a ispostavit će se kasnije u djelu da su spomenuti također dio muzejskih instalacija!), na trenutak pomislite da se tu događa nešto poprilično neobično. Zašto bi redatelj otvorio film prizorima koji sugeriraju pozitivan ishod priče i time na samome početku doveo u pitanje postupno podizanje napetosti i neizvjesnosti u gledatelja? Odgovor može biti dvojak. Redatelj i koscenarist je toliko bio uvjeren u zanimljivost i inovativnost projekta da si je u konvencionalnom i poprilično konzervativnom studijskom korporativnom okruženju mogao dopustiti kršenje konvencija i formalnih očekivanja gledatelja. Možda je time također želio naglasiti da njegovo djelo neće naglasak stavljati na akcionost i pustolovnost nego na idejne aspkete i propitivanja. S obzirom na Nolanov opus, nije teško zaključiti da je posrijedi i jedno i drugo. Interstellar je projekt velike autorske samosvjesnosti, koji ne želi biti puki pustolovni spektakl ili space opera, nego djelo koje će se idejno-filozofskom potkom te vizualnom grandioznošću i ekstravagantnošću eventualno moći usporediti s Kubrickovom 2001: Odisejom u svemiru (2001: A Space Odyssey, 1968), što Nolan niti ne pokušava sakriti.
Međutim, sve karakteristike, kao i dobar dio propusta, koji su se mogli uočiti u trilogiji o Vitezu tame (Batman Begins, 2005; The Dark Knight, 2008; The Dark Knight Rises, 2012) te u Početku (Inception, 2010) zamjetne su i u ovome projektu, samo što on vizualno i idejno predstavlja hiperboliziranje svega po čemu je Nolan poznat, pa tako i njegove poslovične pretencioznosti. Recimo da bi redatelj jednom trebao pokušati snimiti film koji će biti čisti komad zabave, lišen bjesomučna nastojanja da ispod raskošnoga produkcijskoga plaštva podvaljuje visoke koncepte, koji, kada se samo ovlaš pobliže pogledaju, nisu toliko ni originalni ni osobito duboki.
Zemlja je u posljednjih nekoliko godina doživjela sve zamislive i nezamislive kataklizme. Stoga se s pravom možete zapitati zašto bi vam uopće trebali privući takvi i slični narativi kada su holivudski producenti više ili manje neuspječno ljudsku vrstu već nekoliko puta nastojali preseliti u udaljenje galaksije? Recimo da je Nolanova inscenacija puno dojmljivija i živopisnija. Vizualnom segmentu Interstellara ne može se osporiti određna impresivnost. Prizori devastirane Zemlje s propadajućom florom i faunom apokaliptično su naznačeni nizom grandioznih totala u kojima čovjek djeluje tek kao neznatna točka ostavljena na milost i nemilost prirode koja nema namjeru pokazati razumijevanje za njegove propuste. Situacija u svemiru nije bitno različita, štoviše, uočavaju se isti obrasci, samo dodatno zaoštreni, a čovjek postaje još neznatnijim entitetom. Autor vješto postavlja svemirske prizore te na tragu Cuaronove Gravitacije (Gravity, 2013) nastoji stvoriti dojam realističnosti. Potencijalni svjetovi prikazani su surovo, ali maštovito.
S obzirom na Nolanovu cijepljenost od narativne konciznosti, prvih devesedetak minuta Interstellara promišljeno je postavljeno s paralelnim odvijanjem dviju narativnih linija: jedne zemaljske i druge svemirske. Posljednjih šezdesetak minuta je problematičnije jer odaju dojam da su redatelj i njegov montažer Lee Smith pomalo počeli gubiti koncetraciju. Želja za podizanjem napetosti uvjetovala je brže naizmjenično odvijanje prizora iz dvaju narativnih segmenata, koji se potom retardiraju, da bi se dodatno potaknulo iščekivanje gledatelja, nizom emocionalno nabijenih prizora, no oni pretjerano usporavaju ritam filma. Podzaplet s doktorom Millerom (Matt Damon) dramaturški je višak. Nepotrebno razvlači radnju, a ne doprinosti razvoju idejne niti. U djelo ubacuje nešto akcije jer je priči bio potreban negativac, očito s namjerom da se publiku održi budnom, iako to nije potrebno jer gotovo trosatno trajanje filma brzo prolazi.
Zanimljivo je da se Interstellar odvija u ruralnom području Sjedinjenih Država te sa se u filmu ne spominju niti prikazuju urbane sredine. Dojam neizvjesnosti i zlokobnosti pojačava se činjenicom da scenaristi odbijaju gledatelju podastrijeti što je konkretno dovelo do trenutne situacije te se o uzrocima može tek nagađati. Također ne dobivamo detaljan prikzan društveno-političkoga uređenja, nego se naznačuju opće konture: glad i nedostatak hrane, usmjeravanje resursa na očuvanje i razvoj poljoprivrede a ne znanstve inovacije i prouočavanja, društvo je potencijalno totalitarno što se sugerira falsificiranjem povijesti. U udžbenicima stoji da je misija Apollo bila režimski konstrukt kojim se insceniralo čovjekovo spuštanje na Mjesec da bi se potaknuo ekonomski slom Sovjetskoga Saveza. Zemaljska prostorna dimenzija filma stoga se pokazuje vrlo zanimljivom. U američkoj kulturi bitan je topos osvajanje i kultiviranje kontinenta te njegovo preotimanje domorodačkom stanovništu, koje je krenulo od istočne prema zapadnoj obali. Time su kolonizacija Zapada te iskustvo granice postali prvo istinsko američko isustvo, koje referira na junaka koji ukroćuje barbarsku zemlju tako što postavlja granice te kulturne norme i vrijednosti. Zrcalilo je to ideju velikoga i naoko neograničena kontinenta čiji su potencijali neiscrpni te nude mogućnosti za novi početak. Takav je narativ potom često bio povezivan s narativima o kolonizaciji i iskorištavanju zemlje, a njima su stvoreni obrasci američkoga karaktera: težak rad, hrabrost, snažan individualizam te sve ono što danas čini američki duh.
Cooper (Matthew McConaughey), nakon što društvo više nije trebalo inženjere i pilote, postaje farmer na jednom takvom prostoru, koji je sada načinio puni krug. Nekadašnja zemlja mogućnosti sada je postala teret, a posao kultiviranja organičava slobodarski svjetonazor protagonista, koji je kontrapunktiran državnoj propagandi i zatupljivanju. Međutim, sada se koncept granice širi, odnosno prebacuje u daleki svemir. Cooper je inačica svemirskoga kauboja koji čini ekspanziju u udaljene i nepoznate predijele svemira, koje treba osvojiti, konolizirati i kultivirati da bi spasio ljudsku vrstu od neminovna kraja, koji je sama prouzročila. Naravno, koncepcija likova morala je doživjeti određene promjene kako bi bila u dosluhu s horizontom očekivanja prosječnog suvremenog gledatelja pa je osim hrabrosti, praktičnosti i snažnoga individualizma, Cooper sada prikazan i kao čovjek velike inteligencije te sposobnosti emocionalne empatije, što se ogleda u odnosu prema njegovoj obitelji. Time je dobar dio priče motiviran hrabrim nastojanjem oca da pronađe mjesto u kojem bi njegovi potomci mogli preživjeti. Obiteljska potka priče protkana je optimističnom vjerom u znanosti i mogućnosti ljudske inteligencije. Ono što se u početku čini kao pomoć izvanzemaljske inteligencije, možda čak i božanske sile, ispostavlja se da je rezultat djelovanja ljudi, odnosno protagonista filma. Djelo time sugerira da bi čovjek trebao početi razmišljati šire od svojih skučenih nekoliko dimenzija, a prema nahođenju doktorice Brand (ponešto glumački anemična Anne Hathaway) u tome mu upravo može pomoći činjenica da je sposoban osjećati.
Nažalost po Intersetllar, tehnički dio filma prednjači pred humanim segmentom, koji je scenaristički konvencionalno i ne osobito originalno razrađen kroz podzaplete o Cooperovom odnosu prema sinu Tomu i kćeri Murph, koji uz sav svoj patos ostavlja gledatelje hladnima i ravnodušnima prema likovima. Stoga problem predstavlja scenarij u kojem se Christopher i Jonathan Nolan naveliko razbacuju terminima kako bi zapravo prekrili činjenicu da pojedini segmenti scenarija imaju veće rupe od crne rupe u koju je Cooper zabrazdio.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. studenoga 2014.
