Meksičkim pograničnim gradom Ciudad Juarezom od sredine je prvog desetljeća 21. stoljeća posve ovladao kriminal, onaj vezan uz preprodaju droge, odnosno narko kartele. Godine 2010. u Juarezu je ubijeno više od 3600 ljudi, dok je, primjerice u El Pasu, susjednom gradu s američke strane Rio Grandea, iste godine ubijeno petoro ljudi. Zastrašujuće depresivan pogled na zbilju kojoj se ne nazire pozitivan ishod u svom je dugometražnom dokumentarnom redateljskom debiju Narkokultura ponudio Shaul Schwarz, četrdesetogodišnji izraelski fotoreporter i snimatelj s njujorškom adresom. Pakao na zemlji, neobuzdano bujanje takozvane kulture nasilja, preciznije kulture straha, kako je naziva sam redatelj, Schwarz je sagledao prateći dvojicu protagonista – tridesetčetverogodišnjeg juareškog forenzičkog istražitelja Richija Sota i dvadesetsedmogodišnjeg losanđeleskog glazbenika meksičkog podrijetla Edgara Quintera.
Quintero u svojim pjesmama slavi meksičke kriminalce i njihov bezobziran način života. Riječ je o glazbenom podžanru zvanom narcocorrido koji u Meksiku, uglavnom ispod i izvan radara široke javnosti, postoji još od tridesetih godina prošloga stoljeća da bi posljednjih godina počeo stjecati nemalu popularnost. Osobito u Sejdinjenim Državama gdje izvođači kičerski komercijalizirane inačice narcocorrida – što bi se moglo usporediti s ovdašnjim turbofolkom – osvajaju eter, pune klubove i dvorane, postaju zvijezde. Članovi Quinterova sastava Buknas de Culiacan na pozornicu izlaze s bazukom na ramenu, a publika, radosno plešući u ritmu, „plešući na krvi“, kako u jednom intervjuu veli Shwarz, s njima zdušno pjeva tekstove kao što su: „Nemilosrdni smo koljači, odrubit ćemo ti glavu, odsjeći ruke i noge...“ u kojima nema nimalo osude, nego su štoviše, mnogi izravno naručeni od kakvog mladog i nemilosrdnog narko-kriminalca željnog da se njegovo ubojito djelo pop-kulturno ovjekovječi i proslavi.
Osupnut izokrenutim vrijednostima gdje je zlo, uvelike zahvaljujući i medijsko-tehnološkim slobodama i mogućnostima, praktički normalizirano – pripadnici narkobandi preko internetskih servisa svakodnevno emitiraju snimke svojih opačina; snimani subjekti pred Schwarzovom kamerom bez pardona, skrupula i straha motaju cigarete marihuane, konzumiraju teže droge i pakiraju vreće kristalnog meta za prodaju; nekoliko intervjuranih školarki divi se narkozločincima i hjele bi biti njihove djevojke i supruge... – Schwarz, dakako, ne iznalazi niti nudi rješenje. Uostalom, kako da jedan filmaš stane na kraj zločinačkoj razularenosti protiv koje se već godinama i desetljećima jalovo bori široko razvijena mreža predstavnika zakona, mada je pitanje žele li oni doista uspostaviti red, jer su, čini se, i sami mahom korumpirani, dok se vjerojatan doprinos korporacijskog poticanja narkobiznisa u filmu jedva naslućuje.
Schwarz, dakle, ponajprije nastoji ponuditi snažnu sliku zbilje i pritom izbjeći zamku promoviranja onoga što nominalno osuđuje kao i veličanja sebe i svog filmskog djela, onoliko koliko je moguće s obzirom na to da film mora steći razinu popularnosti potrebnu da bi bio prikazivan širom svijeta i tako publici pokazao ono zbog čega je načinjen. To mu uglavnom polazi za rukom. Ponajprije trima čimbenicima. Jedan je razmjerno niska tehnička razina izvedbe, nisko estetizirana filmska slika, filmska fotografija koja uspješno bivstvuje između profesionalno korektnoga i onoga što nazivamo loše snimljenim, a očituje se u nerijetkom takozvanom raspadanju dijelova slike u pikselasti raster ili u počestom svjetlosnom progorijevanju njenih dijelova. Drugi je razmjerna neujednačenost općeg vizualnog tona, poprilično uočljiv nedostatak promišljanja o dizajnu cjeline.
Također i razmjerno neurednom, rahlom strukturom koja se, uza svu skeptičnost prema istinitosti dokumentarnog filma, ne doima dramaturški pomno isplaniranim slijedom sekvenci, nego nizom ovako i onako namrijetih, dokumentarno zatečenih prizora s kojima se potom u montaži valjalo snaći kako se zna i umije. Narkokultura načelno jest strukturirana kao jukstaponiranje dviju opreka – sekvenci s meksičkim policajcem, borcem protiv kriminala i onih s američkim glazbenikom, glorifikatorom istoga – no u toj sustavnoj izmjeni nema dramatičnih preokreta, snažnih sukoba, posebno uočljivih montažnih sudara i dosjetki, ni drugih naglašenih retoričkih poteza. Cjelina teče razmjerno mirno i polako, čak na rubu dosadno usporenoga, a promjene težišta i gledišta, ne samo navedenih, nego i u odnosu redatelja, dakle i gledatelja, prema junacima, preoblikuju se fluidno i posve nenametljivo. Gledišta i pozicije nisu određeni jasno i čvrsto, nego su nestalni i nesigurni, zbivanja i odnosi neprestano se prelijevaju i preoblikuju. Richi Soto, primjerice, isprva je predstavljen kao, kako bi se reklo, ispravan policajac, no postupno ćemo biti dovedeni do zaključka da njegove namjere, koje možda i jesu čiste, iskrene i plemenite, nužno moraju biti kompromitirane unutar korumpirane organizacije u kojoj radi. Edgar Quintero, pak, poduže je prilično nejasan lik, da bismo tek pretkraj dobili dovoljno argumenata da shvatimo koliko je zdušno, bezbrižno i olako ogrezao u amoralnost svjetonazora svijeta kojem se divi.
Manjkom klasičnog usmjeravanja i uzdanja cjeline, kao i izbjegavanjem zaoštravanja i poentiranja teza, odnosno nedvosmislenog profiliranja karaktera, stavova, odnosa i ciljeva, Schwarz bilo svog prvijenca uvjerljivo prisličnjuje nepredvidljivosti bila života. Vrlo neugodan film visokog faktora uznemirivanja, Narkokultura bi se u nekim okolnostima mogla smatrati alarmantnim upozorenjem, no u današnjici koju jedna novinarka u filmu ocjenjuje dobom „poraza društva“, većina je zacijelo odviše oguglala na grozote koje ih se (još) izravno ne tiču ili su svjesni vlastite nemoći, dok su oni dovoljno moćni da nešto poduzmu, sva je prilika, ionako među svjesnim kreatorima stanja općeg rasapa.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 12. studenoga 2014.
