Duh vesele zafrkancije

Goran Trbuljak, Cecinestpasism, Meandarmedia, Zagreb, 2013.

• Goran Trbuljak, rođen 1948. u Varaždinu, na filmskom je polju najpoznatiji kao direktor fotografije u tridesetak dugometražnih igranih filmova, za što je nagrađen brojnim nagradama, među ostalim i s pet Zlatnih Arena na Festivalu igranog filma u Puli. Posljednjih desetak godina igrane filmove gotovo i ne snima, no zdušno se posvetio stvaranju autorskih animiranih i eksperimentalnih kratkih filmova. Tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća bio je jedan od istaknutijih sudionika tadašnjeg vala hrvatskih videoumjetnika. Diplomirani slikar-grafičar, Trbuljak je također radio kao grafički urednik i urednik fotografije u nekoliko časopisa i novina, a u toj je djelatnosti osobit trag ostavila suradnja u već legendarnom Poletu na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća, omladinskom listu koji je kultni status stekao i zahvaljujući njegovoj koncepciji prijeloma sa, za dotadašnju ovdašnju praksu dnevnog tiska i periodike, neobično velikim fotografijama. Uz to, Trbuljak se neprestano bavio fotografijom te likovnom i konceptualnom umjetnošću, za što je također nagrađen uglednim priznanjima. No, kako veli, to čime se bavi ne zove ni umjetnošću, ni radom, ni kunstom, ni artom, nego Aha, Oh yeah ili Also.
  
  Kročeći kojekuda i gdje već bujnim prostranstvima, sad već vrlo oprezno recimo, umjetnosti, Trbuljak se obreo i u koži literata. Kod zagrebačkoga nakladnika Meandarmedie objavio je dvojezičnu (hrvatski/engleski) knjigu Cecinestpasism čija je središnja tema upravo pojam umjetnosti. Posrijedi je jedanaest tekstova od kojih su neki već bili objavljeni kao predgovori katalozima njegovih izložbi, drugi su bili odaslani kao pisma, a dio ih je autorove skute prvi put napustio ovom zgodom. Sadržajno, to su rasprave, osebujni eseji koji katkad nalikuju pripovijestima, ovdje ostvareni u formi autointervjua, ondje kao poslanice samome sebi. Premda su nedvoumno duboko promišljeni i plasirani iz nimalo optimističkoga gledišta te prožeti ironijom i autoironijom – a ironija nije tlo nepomućene sreće, kako je jednoć zapisao Ante Peterlić – pa i satirom, sve ih resi duh vesele, zaigrano bockave zafrkancije koja bi se, da nije čvrsto utemeljena u stvarnosti, mogla doimati nonsensnom.
  
  Kako se može iščitati iz Cecinestpasisma, u kojem autor, u maniri dobrodušnog cinika, naizgled nehajno parodično meandrira nad vječnom enigmom što jest, a što nije umjetnost i tko je pozvan da određuje što u tom smislu vrijedi više, a što manje i može li umjetničko djelo stvoriti samo priznati umjetnik ili i posvemašnji anonimac, Trbuljak, praktičar Ahaa, Oh yeaha, Alsoa, sugerira da je upravo veselje ključ bavljenja onime što zovemo umjetnošću. Barem za njega. „Radi samo onda kada te to veseli, a ne zato što imaš nešto reći.“ – navodi pod točkom jedan Knjige druge teksta naslovljenoga Samome sebi. Pod naslovom Ono što me nitko nikad ne pita o Aha, Oh yeah, Also smjestit će odgovor: „Od onih koji gledaju moj Aha, najviše što očekujem jest da ću u njih izazvati Ha, ha. Ništa više, ništa drugo.“
  
  Isto tako, u prilogu nazvanom Press release. Pitanja i odgovori, šaljivo tancajući oko izanđale metafore umjetnika kao ptice, poziva se na riječ George Sand koja piše da ptice ne pjevaju larpurlartistički, tek da bi pjevale, nego da bi izrazile vlastitu sreću i ljubav. Veselom se, oštroumnom okretnošću lativši sjenovitih područja čiji je i sam subjekt, Trbuljak ispisuje iznimno duhovito ostvarenje, tekstove koji će podsjetiti na apsurdno humorističku, odnosno ludističku intonaciju dijelova opusa pisaca kao što su, navedimo prve koji padaju na pamet, Daniil Harms, Woody Allen ili Etgar Keret, ili pak, na domaćem terenu, Zvonimir Balog, Luko Paljetak ili Književna groupie alias Pavle Svirac. Ukratko, Cecinestpasism u štioca nerijetko potiče glasan smijeh. Izaziva Ha, ha.
  
  Navedimo tek nekoliko vodilja. U jednom će neobično zabavnom logičkom kalamburu Trbuljak dokazivati da je čin rezanja vlastite ušne resice Vincenta Van Gogha bio čin umjetnosti, čak veći, a svakako važniji, od njegova slikanja. Drugi će tekst biti molba Grupi šestorice autora da ga prime za ravnopravnog člana, a tu je molbu svojedobno doista i adresirao na rečeni umjetnički kolektiv, no odgovora, veli, nije dobio. U trećem će tekstu pledirati za to da se umjetnicima mediokritetima prizna njihova osovinska važnost u svijetu zainteresiranom samo za dobre ili loše umjetnike, dok oni između, mediokriteti – među koje ubraja i samoga sebe - prolaze posve nezapaženo.
  
  Premda se gro razmišljanja u Cecinestpasismu odnosi na likovno-konceptualno područje, mozganjima o umjetnosti neizostavno je zahvaćena i filmska te će biti dotaknuti redatelji poput Howarda Hawksa, Alfreda Hitchcocka, Orsona Wellesa, Piera Paola Pasolinija i Bele Tarra, a ponešto će riječi, dakako, biti posvećeno kratkometražnom filmu Nesporazum (1958.) Ante Babaje – redatelja s kojim je Trbuljak višekratno surađivao kao direktor fotografije – filmu koji, također satirično, tematizira upravo isto što i Cecinestpasism.
  
  Vragolastu konceptualnu poparu skuhao je Trbuljak i sa samom knjigom kao artefaktom. Naime, Cecinestpasism pred ornog čitatelja postavlja nesvakidašnji zahtjev da, želi li doprijeti do sadržaja, sam razrezuje papir, jer knjiga je u promet puštena nerazrezanih stranica. Utoliko se Trbuljakovo uknjiženo djelo u izvornom obliku može tretirati, citirajmo autora: „jednostavno kao predmet koji pomalo nalikuje na harmoniku u čijem je mijehu ostalo još malo zraka.“ Osim samoga štiva, kao nagradu za otprilike dvadesetominutni trud vlastoručna razrezivanja knjige, čitatelj može shvatiti i fakat da su mnoge stranice prazne i da mu je na njih, po svoj prilici, dozvoljeno dopisati vlastite bilješke. Na kraju, što li uopće znači Cecinestpasism? U prijevodu s francuskoga: ovo-nije-izam. A riječ je o autorovoj izmišljotini, imenu pokreta kojem, zbori, pripada njegovo svestrano pregalaštvo nazvano - Aha, Oh yeah, Also.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 12. studenoga 2014.

Piše:

Janko
Heidl