Tek skica za ozbiljan film

Happy Endings, red. Darko Šuvak

• 
  
  „Sve je dobro što se dobro svrši.“ Odnosno, kad se nešto započeto na neki način i dovrši. Ili, pak, kad se sa zadovoljstvom – svrši? Ovo posljednje neću objašnjavati, jer (valjda?) svi znamo što to znači!? Na toj, u engleskom jeziku vrlo čestoj i jasnoj frazi temelji se i naziv prvog dugometražnog igranog filma američko-hrvatskog snimatelja Darka Šuvaka. Happy Endings gorko je ciničan naslov kojime nam autor želi ispričati istinitu pripovijest iz stvarnog života, a koju je pročitao u hrvatskom tisku. Naime, dvije žene s dječjim pištoljem upale su u banku i opljačkale je. Što je bio povod tog očajničkog čina? Kako su se njih dvije uopće dovele u tu situaciju? I, kako se sve to kraju svršilo?
  
  Šuvakov se film usredotočuje na dvije žene sa životnim problemima. Ankica (Areta Ćurković) je diplomirana fizioterapeutica, koja sa svojom prijateljicom Ljiljom (Daria Lorenci Flatz) pokreće salonu za masažu. (Ljilja je nezaposlena žena srednjih godina čja je glavna preokupacija kako osigurati novac za nastavak liječenja sina narkomana. ) Prostor nije njihov, iznajmljuju ga. Osim toga, ubrzo saznajemo, cijeli je njihov posao opterećen hipotekom dugova i s time povezanih ucjena. Naslućujemo, glavni je ucjenjivač kvartovski poduzetnik (tumači ga Mate Gulin). Taj je lik simptom koji karakterizira ozračje koje nam Šuvak želi prenijeti svojim filmom. Naime, u tranzicijskoj Hrvatskoj nema nekog sunca, ili pak svjetla na kraju tunela. Sve se odvija u tmurnoj, sumornoj izmaglici iz koje nema bijega.
  
  Ankica živi u sedamdeset kvadrata s mužem, ratnim veteranom (Zlatan Zuhrić), a reketari im zbog dugova im prijete stalnim iznuđivanjima i nasiljem. Njihova kći živjela je s dečkom, ali se i ona nađe u emotivnim i financijskim teškoćama. Ankičina i Ljiljina prijateljica Branka (Anita Matić Delić) je, naoko, u boljem socijalnom položaju – bankovna je službenica u obližnjoj poslovnici. Ali i njezini prohtjevi koji prelaze mogućnosti dolaze u koliziju s propalim brakom i mužem koji je napušta. Sve u svemu, slika koju nam ocrtava Šuvakov Happy Endings daleko je od bilo kakva zamislivog sretnog kraja. Česte sekvence jesenjeg Zagreba snimane iz gradskih autobusa i tramvaja kreiraju ozračje koje upravo pritišće nekom nepodnošljivom težinom življenja. Nadalje, Šuvak podastire i cijeli simbolički univerzum suverene i neovisne Hrvatske. Ikonografija ratnih trofeja uz križeve i vjerske slike, kao i portreta ratnika zajedno s posterima Pape. Sve to, naravno, izgleda vrlo prepoznatljivo za mentalni krajobraz voljene nam domaje, pobjednice u proteklom ratu za osamostaljenje i sretne krajeve.
  
  Vizualni izgled je ono najbolje što prepoznajemo u Happy Endingsu. Mutna fotografija Branka Linte boji posvemašnje depresivno ozračje. Likove gotovo ni u jednome trenutku ne vidimo nasmijane i zadovoljne, nego gotovo uvijek s maskom tupe ravnodušnosti i prigušena očaja. (Najindikativniji je lik hrvatskog branitelja što ga tumači Zlatan Zuhrić koji provodi dane na kauču ispred televizora mrmljajući sebi u bradu opaske koje nitko ne sluša i ne razumije.) I što u svemu tomu mogu napraviti protagonistice filma? Opljačkati banku! Ankica se odlučuje na taj očajnički čin, iskoristivši za pljačku plastični pištolj. (Nevjerojatan je to, ali istinit scenarij!) Ankica, puna straha, ulazi baš u Brankinu poslovnicu i pored nasmrt preplašenih zaštitara i službenika uzima gomilu gotovine iz sefa. Naoko neuvjerljivo, ali u postavu filma taj to čin i ne treba biti.
  
  Međutim, u koordinatama dramske suvislosti pokazuju se mnogo veći problemi. Ponašanje likova i vođenje filmske priče ne čine se, blago rečeno, najsretnijima. Jer, iako je autor ocrtao ozračje sveopćeg očaja, fatalna odluka dolazi nekako na brzinu, bez dulje karakterološke pripreme. Čak ni poslije prve pljačke ne saznajemo previše o protagonistici koja se odlučuje na svoj usudni čin. Nadalje, i jedan tehnički detalj posve onemogućuje suvislo praćenje filma, a to je ton! Ako se i htjelo ostvariti dojam cinema verité, ipak se trebalo saznati što likovi kazuju. Ovako, tijekom gledanja, stalno sam se naprezao čuti što one/oni govore. Kao da sam u nekom simpatičnom, ali arhaičnom proizvodu YU-kina iz pedesetih! Ipak, presudan je argument za nesretan dojam ovog filmskog uratka njegova fabulativna zbrkanost i dramaturška zbrzanost. Cijeli je nizi sekvenci uređen tako da nakon nepredvidljivih elipsi u pripovijedanju sasvim naglo i neočekivano dolazimo do raspleta. Taj je rasplet, istina, očekivan, ali se u koherenciji kino-filma čini sasvim neuspjelim i nezaokruženim. Fatalizam se – inače uspjelo ocrtana – ozračja čini nemogućim za neku empatiju. (A mislim da je ipak i to bila neka intencija autorova povratka u hrvatsko kino?)
  
  Što su na kraju, Happy Endings? Fraza je to koja u engleskom žargonu doista ima veze s masažom. I to onom erotskom... Naime, nakon uobičajena tretmana, atraktivne će se maserke potruditi klijentu ponuditi i nešto više. Rekoh već, naslov filma je sarkastično umješten u hrvatsku stvarnost koju opisuje. Sumornost, depresija i očaj doista su veliki koliko su samo to mogli biti! Ipak, dramaturški i režijski Happy Endings ostaje na razini skice za neki ozbiljan film. Čak niti jedinu akcijski atraktivniju scenu (onu u banci), Šuvak nije uspio suvislije uobličiti. Ulazak dokazanog snimatelja – od kultnog Mirta uči statistiku (Goran Dukić, 1991.) do direktora fotografije u dosta zapaženih američkih filmova – u režijsku fotelju, definitivno i nije bio baš neki hepiend!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 3. studenoga 2014.
  

Piše:

Marijan
Krivak