Xavier Dolan pokazao se kao vrlo produktivan filmaš te je od prvijenca Ubio sam svoju majku (J'ai tué ma mère, 2009) kontinuirano nastavio svake godine snimati po jedan film. Izmišljene ljubavi (Les Amours imaginaires, 2010) bile su hipsterska posveta Wong Kar-Waiju, Laurence Anyways (2012) ambiciozna i stilizirana, melodramatski intonirana freska o desetogodišnjoj ljubavnoj vezi između transseksualne osobe i njezina partnera, a Mommy (2014) je tek krenuo u svoj festivalski život te se u njemu Dolan vraća na početke redateljske karijere kroz tematiziranje odnosa majke i sina, samo što je to ovoga puta naoko lišeno queer elemenata.
Između Laurence Anyways i Mommy, mladi je redatelj snimio Toma na farmi, film koji nastoji povezati dramske i trilerske elemente, premda u svojoj srži više duguje melodramatskom naslijeđu protkanom snažnim psihološkim nitima te problematikom podređivanja i dominacije. Shvatili smo nakon Izmišljenih ljubavi da je Dolan naprosto fasciniran opusom Wong Kar Waija, napose njegovim segmentom vezanim uz stilizirane i izvrsne melodrame Raspoloženi za ljubav (In the Mood for Love, 2000) i 2046 (2004). Ta se naklonost nastavlja i u ovome filmu, koji vrvi stiliziranim karvajevskim slow motionima i atmosferičnom uporabom glazbene podloge, iako je partituta Gabriela Yareda u ovome slučaju ipak više nadahnuta klasičnim žanrovskim naslijeđem trilera iz zlatnoga doba Hollywooda.
Sama radnja vrlo je jednostavna. Na početku upoznajemo Toma (Xavier Dolan) koji u osobnom automobilu putuje iz Montreala u kanadsku provinciju. Uskoro otkrivamo razlog njegova putovanja: krenuo je na sprovod svoga preminuloga dvadesetpetogodišnjeg dečka Guillaumea, na kojem bi trebao upoznati njegovu obitelj. Inicijalni segment filma vrlo je znakovit jer putem niza detalja naznačuje temeljne preokupacije te postavlja atmosferičnost cjeline. Imamo, dakle, emocionalno posrnula protagonista, čija se praznina naznačava putem velebnih kanadskih ruralnih totala kojima prolazi. Međutim, prvi susret s farmom daje nam naznake da nešto neće biti kako treba: Tom gubi signal na mobitelu, čime se dodatno pojačava njegova izoliranost, ali naznačuje i izmještenost na mjestu na kojem se zatekao u kontekstu dijade urbano-ruralno. Prazna i bezlična kuća, a potom i neobična konverzacija s majom preminuloga ljubavnika dodatno pojačava dojam izmještenosti, emocionalne otupljenosti i otuđenosti.
Kuća na farmi tipično je žanrovsko mjesto: posrijedi je kuća o kojoj svi u susjedstvu pričaju te koju izbjegavaju, a članovi obitelji – majka Agathe (Lisa Roy) i brat Francis (Pierre-Yves Cardinal) – neobično se ponašaju te ostavljaju dojam kao da žive u vlastitom zatvorenom svijetu lišenom stvarnih poveznica s okolinom. U prikazu psihopatologije provincije, koja čini opreku prema Tomovu urbanom načinu života, Dolanu bi i David Lynch mogao pozavidjeti. U početnom segmentu film također se postavlja temeljna problematika – ruralna homofobija. Majka živi u neznanju te slijepo vjeruje u fabriciranu priču da je Guillaume imao djevojku u Montrealu. Nasilni Francis se svim silama trudi da majka ostane u toj zabludi te primorava Toma da sudjeluje u njegovoj igri. Iako inicijalno propituje problematiku ruralne homofobije, idejni sloj djela mnogo je složeniji jer Dolan kao da stvara alternativan, pomaknut vid stvarnosti koji se odvija na farmi. Osim upečatljivim korištenjem glazbenoga sloja, koji doprinosti razvoju suspensea i slutnji, veliku ulogu u gradnji atmosfere ima i stilizirana te pedatno odmjerena fotografija Andrea Turpina (Naša majka), koja uvelike počiva na opreci između zatvorenog i otvorenog prostora koji se neprestano kontrapunktiraju.
S jedne strane postoje poprilično klaustrofobični i skučeni, mračni interijeri obiteljske kuće koji sugeriraju narav odnosa među članovima obitelji, odnosno majkom i sinom, jer o ocu i bratu ništa ne saznajemo osim činjenice da su preminuli. Agathe i Francis žive u neobičnoj simbiozi u kojoj, postoje naznake, Francis nije uspio proći proces separacije od dominantne majke te preuzima ispražnjenu očinsku funkciju. On je nasilan prema onima za koje smatra da su slabiji od njega, ali je bespomoćan naspram tihoga autoriteta vlastite majke. Življenje u iluziji te otuđenost od okoline time su znakovito podcratni. U takav sustav odnosa biva uvučen i Tom, kojega Agathe gotovo počinje poimati kao zamjenu za izgubljena sina, dok u slučaju Francisa jednim dijelom preuzima i ulogu brata, što je naznačeno njihovim spavanjem u istoj sobi. S druge strane eksterijeri se otkrivaju u svojoj velebnosti i otvorenosti, često je naglasak na prikazu pustih polja i jesenjih pejzaža, koji korespondiraju s emocionalnim stanjem protagonista i psihičkim tenzijama.
Iako se Dolan vješto poigrava s elementima trilera uvijek iznevjerava gledateljeva očekivanja jer radnja filma primarno počiva na psihološkim učincima i međuigri likova, a ne preprekama koje protagonist mora savladati kako bi se riješio zatočenosti jer s vremenom proizlazi da je unutrašnje, psihološko tamnovanje zapravo mnogo snažnine od onog vanjskog, prostornog. Ključni segmenti priče skriveni su od gledatelja. Narav odnosa između Toma i preminuloga mu ljubavnika nikada nisu do kraja razjašnjeni i gledatelj ozbiljno propituje u kolikoj je mjeri ta veza bila sretna. Odnos Francisa i okoline također ostaje do završnice maglovit kao i odnos prema preminulom Guillaumeu. Prazna mjesta u priči dodatno se zamagljuju uvođenjem motiva dvojnika. Franicis za Toma postaje svojevrsni dvojnik preminulog brata Guillaumea, njegova radikalizirana inačica koja razvija emocionalni i fizički sadomazohistički odnos s Tomom. Tom se veže sa svojim tlačiteljem jer predstavlja vezu prema izgubljenom objektu, dok Francis pak ima problema s pristupom vlastitoj seksualnosti. Odličnom glumačkom igrom između Lise Roy, Xaviera Dolana i Pierre-Yvesa Cardinala suptilno su naznačeni različiti psihološki registri koji bitno utječu na prirodu odnosa i sustava podređivanja jer čini se da svim protagonistima odgovara ono što čine jer time dobicaju svojevrsan smisao i olakšanje. Jedini je problem što je Dolan nesvješt u završnici pa Tom na farmi ostavlja dojam da redatelj nije sasvim znao kako bi djelo priveo kraju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2014.
