Zbog toga volimo gledati filmove

Odrastanje (Boyhood), red. Richard Linklater

  • Odrastanje (Boyhood), red. Richard Linklater

    U svom romanu Ljubav u doba kolere Márquez kaže da muškarac zna da stari u onome trenutku kada počne nalikovati na vlastitog oca. Na kraju Linklaterove epopeje o odrastanju, u kojoj je pratio životni put protagonista od šeste do osamnaeste godine, Mason (Ellar Coltrane) zaista počinje nalikovati na mlađu inačicu svoga filmskoga oca (Ethan Hawke). Time je simbolički proces odrastanja završen – Mason odlazi iz obiteljskoga doma na studij u veliki grad, a njegova majka (Patricia Arquette) prodaje obiteljsku kuću te se seli u kuću svoje majke, čime je u njezinu slučaju gotovo naznačen suprotan proces. Mason, mogli bismo reći, zadobiva kontrolu nad vlastitom naracijom, što je uostalom i krajnji ishod odrastanja.
    Odrastanje (Boyhood), red. Richard Linklater
    Odrastanje i stjecanje iskustava učestali je topos kako u književnostima diljem svijeta tako i u filmskoj umjetnosti. Kroz nizove prepreka, na koje protagonisti nailaze, razvija se njihov karakter te odnos prema društvu koje ih okružuje i u koje su uronjeni. Stoga je razumljivo postaviti pitanje što Linklaterovo djelo čini osobitim, ako ga uopće išta čini takvim, u kontekstu korištenja starog motiva? Odrastanje je ove godine dobilo jedinstveno visoke ocjene filmske kritike te mogu reći da ne pamtim kada sam u posljednjih desetak i više godina vidio da su filmski kritičari toliko jednoglasni u pohvali nekog djela. Navedeno može izazvati blagu skepsu jer odmah otvara jedan drugi problem: koliko je pozitivan kritičarski konsenzus oko Odrastanja rezultat pretjerane hvale i precjenjivanja samoga ostvarenja i u kolikoj je mjeri isprovociran redateljevim jedinstvenim pristupom snimanju materijala? Svakako impozantna je činjenica da je posrijedi ambiciozan poduhvat, vrlo osoban autorski projekt na kojem je redatelj radio dvanaest godina tako što je svake godine nekoliko dana snimao po jedan segment filma.

    Boyhood je zasigurno, organizacijski gledano, bio vrlo iscrpljujući projekt u kojem se autor odlučio prikazati trinaest formativnih godina jednoga dječaka tako što je cijelo vrijeme imao angažirane iste glumce. Odrastanje mlađe glumačke ekipe te starenje one starije tako se odvijalo iza te ispred kamera tako što je jedno utjecalo na drugo. Spomenuto je omogućilo Linklateru iznimnu sinkronizaciju između tematike filma, glumačkih izvedbi te idejnih preokupacija, kao što sam spomenuo, do te mjere da Ellar Coltrane zaista u završnici počinje nalikovati na mlađu inačicu Ethana Hawkea, primjerice, onu koju smo imali prilike upoznati u Linklaterovu filmu Prije svitanja (Before Sunrise, 1995). Zanimljivo je da je proces nastanka Odrastanja također omeđen dvama ključnim redateljevim ostvarenjima u novom stoljeću, upravo nastavcima spomenutoga filma – Prije sumraka (Before Sunset, 2004) i Prije ponoći (Before Midnight, 2013).
    Odrastanje (Boyhood), red. Richard Linklater
    Od redatelja koji su stasali u kontekstu generacije Sundancea krajem osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, Linklater je jedan od rijetkih koji je uspio odoliti čarima holivudskog establišmenta. Iako je činio sporadične i manje uspješne izlete u komercijalne vode (The Newton Boys, 1998) uvijek je ostao vjeran svojoj nezavisnoj poetici i estetici pa je njegov opus u domeni američkoga nezavisnoga filma jedan od najzaokruženijih i najkonciznijih. Unutar tog opusa upravo su koncept i problematika odrastanja činili konstantu autorovih preokupacija još od njegovih sjajnih ranijih ostvarenja Slacker (1991), Munjeni i zbunjeni (Dased and Confused, 1993) i Suburbia (1996), u kojima je sagledavao način života niza adolescenata u američkoj provinciji. Unatoč tematici koja je imala svoje obiljne preokupacije i akcente, autor je uvijek uspio u svemu prikazati i humornu stranu te ostati u dosluhu s kulturnim trenutkom. Uostalom, trilogija Prije svitanja, Prije sumraka i Prije ponoći također je svojevrsna mala saga o odrastanju koja prati Celine (Julie Delpy) i Jessea (Ethan Hawke) kroz ključne etape njihova života: bezbrižne i samačke dvadesete, kroz starenje u tridesetima te prihvaćanje odgovrnosti pa sve do bračnih četrdesetih te problema i dvojbi s kojima se vjerojatno svaka osoba u braku susreće.

    Stoga nije pretjerano zaključiti da Odrastanje predstavlja sukus Linklaterova opusa (naravno, ne u smislu da predviđam da će nakon ovoga trenutka njegova karijera krenuti silaznom putanjom te da više neće imati što za reći) kao djelo koje ujedinjuje sve njegove dosadašnje preokupacije i fascinacije. Posrijedi je intimistička freska koja suptilno spaja mikro i makro razinu. Na prvoj je posrijedi priča o odrastanju dječaka koji u početku živi sa smohranom majkom i sestrom. Oko temeljne priče, isprepletene je i niz ostalih narativnih rukavaca, vezanih uz članove Masonove obitelji, koji također prolaze proces sazrijevanja i smirivanja. Linklater se uvijek najbolje snalazio s pričama koje nisu imale razvedenu fabulu te bujnu događajnost. Dovoljno je pustiti likove i pratiti njihovu interakciju i razgovore unatar ranije postavljena okvira. Isti princip koristi se i u ovome uratku pa je dobar dio scenarija rezultat glumačke improvizacije, što je pridonijelo prividnoj neposrednosti i živosti cjeline. Unatoč trajanju od sto i šezdeset minuta u filmu se ništa sudbonosno i veliko ne događa. Ustaljenim se ritmom prati jedan životni put u američkoj provinciji sa svojim prednostima i nedostacima, odlascima u školu, zabavama, egzistencijalnom pobunom, zaljubljivanja i odljubljivanjima, odnosima s roditeljima, sporadičnim stranputicama. Iako majka (Patricia Arquette) ima gotovo tragikomičnu sklonost prema muškarcima koji imaju sve potencijale da postanu alkoholičari izbjegavaju se melodramatični i patetični prizori te se vješto doziraju humor i emocije.
    Odrastanje (Boyhood), red. Richard Linklater
    Na makrorazini djelo možemo shvatiti kao malu kroniku Amerike u prvih petnaestak godina sada već ne tako novog stoljeća. Kulturni, društveni i politički procesi u pozadini su utkani u narativno tkivo filma, prožimaju se sa životnim pričama protagonista, te su često predmet njihovih ironijskih opservacija. Dakle, posrijedi je djelo lišeno tradicionalna fabularna razvoja te od gledatelja zahtijeva ne da se uživi u radnju nego u proces i atmosferu jer, sugerira film, odrastanje samo po sebi nije nešto što se čini, nego je posrijedi upravo dugotrajan i često problematičan proces pa su filmu vijeme postaje krucijalnom kategorijom, koja predstavlja temeljan narativni integrativni čimbenik. Odrastanje je time građeno od niza fragmenata u vremenu koje sugeriraju bitne postaje životnoga puta, a uz umješnost montažerke Sandre Adair, inače Linklaterove stalne suradnice, njihova izmjena djeluje spontano i nenapadno.

    Ne smijemo zanemariti niti redateljev rad s glumcima u kojem se očituje davanje velike slobode u njihovu kreiranju likova pa izvedbe Ellara Coltranea, Lorelei Linklater, Ethana Hawkea i Patricije Arquette djeluje svježe i spontano. Mogu pretpostaviti da će Odrastanje na kraju godine, kada počne sezona filmskih nagrada, zasigurno dobro kotirati među nominiranima, a neće mu pobjeći ni pokoja nagrada jer je zadovoljio sve parametre koje preferiraju različiti ocjenjivački odbori. U konačnici, to je sasvim zanemarivo, i unatoč prigovoru da je u djelu sve možda odveć idealistično sagledno, posrijedi je zaista lijepo ostvarenje, jedan od onih naslova koji nas uvijek iznova podsjeti zašto volimo gledati filmove.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. listopada 2014.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji