Film sugerira da su scenaristi Matt Sazama i Burk Sharpless likove utemeljili na romanu Dracula Brama Stokera, premda pobliže sagledavanje njihove konfuzne priče otkriva da je posrijedi nespretan spoj Stokerove imaginacije, različitih legendi koje o Vladu Tepesu kruže te krivo interpretiranih povijesnih zbivanja. Možda će zvučati kao pretjerano cjepidlačenje pa ćete reći zašto bi neki holivudski scenaristi trebali znati osnove povijesti, zemljopisa i jezika područja u koje smještaju radnju? U konačnici, filmska priča ionako je produkt čiste mašte, a u kolikoj je mjeri koji scenarist iskrivio, prepravio ili falsificirao povijesne činjenice, za prosječnoga kinokonzumenta uopće nije bitno. Sve to može stajati kao solidan argument, pa i ako zanemarite moje prigovore, ipak dok gledate Draculu: Neispričanu priču neprestano osjećate da štošta u filmu nije onakvim kakvim bi trebalo biti.
Mogu za početak samo navesti nepotrebno glumačko eksperimentiranje s naglascima. Vlad (Luke Evans), supruga mu Mirena (Sarah Gadon) i sin Ingeras (Art Parkinson) imaju savršen engleski naglasak jer oni su središnji likovi s čijim se dilemama gledatelj treba poistovjetiti. sporedni likovi, očito da bi se naglasila njihova stranost i neameričkost imaju neobičnan, trvdi engleski izgovor. Isto se odnosi i na likove turskih negativaca, s kojima situacija postaje još bizarnija jer scenaristi, kako bi valjda filmu dali štih egzotičnosti i autentičnosti, unose dijaloge na turskome jeziku, koje glumci ponovno ne uspijevaju ispravno izgovarati pa cijeli film predstavlja vrlo neobičnu, krajnje bizarnu i surealnu mješavinu različitih naglasaka, lokacija, koje više djeluju poput norveških fjordova nego rumunjskih predjela, te protagonista koji imaju više sličnosti s vikinzima nego balkancima. Međutim, scenaristička šlampavost, ispostavlja se ubrzo, nije jedini problem ovoga ostvarenja.
Naslov nam pompozno sugerira da će ovo biti neispričana priča o Draculi. Što bi to uopće trebalo značiti? Dracula ima (pre)dugu filmsku povijest u kojoj je bio junak unutar različitih žanrovskih okvira u rasponu od horora do parodije, a ne bi me iznenadilo da postoji i neki pornić u kojem pokušava nadoknaditi duga stoljeća samoće i apstinencije. Priča i legende o Draculi postale su toliko otrcani i klišejizirani brend da u dvadeset i prvom stoljeću zaista trebate imati originalnu ideju da biste je uspjeli dobro prodati. Pretpostavimo da u priči/pričama o Draculi imate dvije opcije: ili da ga prikažete kao prokletoga vampira koji je osuđen na vječnost i samoću kako je to učinio Bram Stoker ili da svoje djelo temeljite na legendama o njemu u kojima nema nadnaravnih elemenata i u kojima je prikazan kao okrutan borac protiv osmanlijske strahovlade. S druge strane, kakve mogućnosti ostaju filmskim vampirima nakon Sumraka koji ih je pretvorilo u ultimativno romantične junake koji se presijavaju na sunčevoj svjetlosti?
Gary Shore i scenaristički tandem našli su rješenje – pretvorili su Draculu u ultimativnoga akcijskoga junaka s obećanjem filmskih nastavaka, a time i potencijalne franšize, što se eksplicitno naznačava u epilogu filma, premda u samoj priči nisu ništa osobito novoga uspjeli ponuditi. Da bi protagonistu podarili neupitnu humanu auru, u središte razmatranja postavili su dvojbu. Vlad je u turskoj vojsci počinio brojna zlodjela, no nakon toga se pokajao, napustio vojsku te odlučio mudro voditi svoju zemlju. Kako mu Turci i dalje ne daju mira, okrenuo se zlim silama u potrazi za spasom. Vlad stoga u filmu prikazan kao gotovo tragičan junak koji čini loš odabir da bi učinio dobro djelo – zaštitio vlastitu obitelj i domovinu, a kako bi se iskupio i pokazao kao dobar junak tri se dana mora suzdržavati da ne okusi krv. Vlad kao i svaki pravi junak zna da se do vrline dolazi odricanjem i suzdržavanjem, što uz obiteljske i nacionalne segmente u scenariju zrcali kulturno retrogradan svjetonazor koji probija iz svih pora filma. Iz njih naprosto vrišti ona grozomorna parola: obitelj, domovina, bog. Da ne biste pomislili da je situacija tako jednostavna: Vlad se zaista pokazuje kao junak svakoga divljenja vrijedan jer uspijeva suzbiti glad (ili žeđ, ovisi kako na to gledate), a njegova konačna i neželjena preobrazba u biće tame, osim što je rezultat scenaristički nespretno izvedenoga obrata, odnosno podzapleta, prouzročena je ponovno višim, humanim idejama. U završnici kada se okruži hordom vampira sugerira se da on jedini još uvijek ima humana obilježja i mogućnost suzbijanja nagona jer je, dok je bio smrtnik, bio izniman čovjek, dok su ostali vampiri znakovito svedeni na animalnu razinu.
Scenaristički dio posla u Draculi: Neispričanoj priči posve je rutinski odrađen s nerazrađenom i nekonciznom pričom, koja jedva da popunjava osamdeset i pet minuta filma, te papirnatim i nezanimljivim junacima, kojima se moralna dvojba nakalemljena samo da bi se mogla ostvariti narativna progresija jer psihološkoj strukturi lika uopće ne doprinose, te nemaštovitim negativcima. Dijalozi su nedorađeni, a u u emocionalnim prizorima djeluju kao da su pisani u tandemu Nicolas Sparks-Danielle Steel. Gary Shore također treba još puno redateljske prakse da se nači kako inscenirati pojedine prizore. Njegove su masovke, odnosno prizori bitaka, toliko konfuzno i amaterski postavljeni da ih očito niti montažer nije uspio spasiti. Ako je suditi prema kvaliteti ovoga uratka, teško je povjerovati da će Universal uspjeti ostvariti željenu franšizu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. listopada 2014.
