Uzbudljiva sjećanja

Abdulah Sidran, Otkup sirove kože, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

• Pjesnik, pisac, scenarist Abdulah Sidran (Sarajevo, 1944) u Otkupu sirove kože osvrće se na vlastitu prošlost, ponajviše na razdoblje djetinjstva i rane mladosti, presudno obilježene činjenicom da je njegov otac Mehmed, kratkotrajno republički ministar, zbog nehotične i, rekli bismo iz današnjeg gledišta, posve nevine provokacije, jedne jedine neprikladne, nimalo zlonamjerno mišljene riječi, 1949. poslan na preodgoj na Goli otok, što je radikalno promijenilo život obitelji Sidran. „Primjer Mehe Sidrana kazuje kako je i najkraći boravak na Golom otoku čovjeka činio trajno nesposobnim za porodični život.“ – zapisuje autor. Sidran piše meko, nježno, mudro i duhovito, s prikladnom dozom sentimenta, tečno, blago i umirujuće, mada neprestano rovari i kopka po mnogim nezgodnim pitanjima i uporno otvara bezbrojne bolne, ali nezaobilazne teme, budeći u čitatelja zapretene i lijene, svjesno ili nesvjesno u stranu odložene misli.
  
  Četiristošezdesetosam stranica štiva podijeljeno je na čak sedamdesetosam kratkih, nerijetko šaljivo naslovljenih poglavlja (Uopće mi nije jasno šta tu ima nejasno; Ja ljude volim, samo ih ne podnosim!; Čim mi neko spomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!) od kojih je svako krasna, dojmljiva i dirljiva pripovijest za sebe, a sve su međusobno uvezene u veličanstvenu tapiseriju što osvaja i jednostavnim, a poetskim načinom izražavanja i mudrim razumijevanjem života kao klupka nerazmrsivo prepletenih niti čiju enigmu, i uz najbolju volju, možemo samo djelomično razumjeti.
  
  „Ko se ljudskim dušama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima. Na jedno kad odgovoriš, deset se novih otvaraju.“
  „...smisao jednoga života ne da (se) prepoznati i shvatiti dok ga, ma kako pomno, promatramo izdvojeno od života koji su mu prethodili, ili onih s kojima je naporedo tekao. ...razlog da neko ispisuje vlastiti životopis, i cilj tog ispisivanja, nije rekonstrukcija događaja, hronološkim ili kakvim drugim redom, nego je i razlog i cilj jednome životopisu – traganje za smislom tih događaja i uočavanje tajnih zakonomjernosti u njima.“
  
  Polazni izvedbeni princip Sidranova osvrtanja prebiranje je po obiteljskoj dokumentaciji koju je brižno arhivirala njegova majka Behija, knjigovotkinja. Nailazeći na razne dokumente, uključujući korespondenciju oca i majke te očeva pisma raznim službama – koje također nerijetko uvrštava u knjigu – pisac donosi crtice iz sjećanja ili bilježi razne asocijacije, a nemali je dio ispunjen i njegovim vlastitim davnašnjim tekstovima naslovljenima Pismene zadaće Abdulaha Sidrana, pisanih i povremeno objavljivanih između 1969. i 1971. godine, a koji su bili zamišljeni kao građa za nedovršeni roman Otac je kuća koja se ruši.
  
  Sjećanja, veli, nikako ne može natjerati da mu dolaze sistematično pa osobna i obiteljska povijest nije ispisana kronološki uredno, nego vremenski skokovito, dramaturgijom prepuštenom, rekli bismo, dnevnom nadahnuću. No navodna nesistematičnost, vraćanje na već načete motive i njihovo razrađivanje nakon digresivnih izleta, nipošto nije slabost, nego vrlina koja priču obogaćuje dodatnom uzbudljivošću te se rečena neorganiziranost zapravo doima izvrsnom spisateljskom i dramaturškom taktikom.
  
  S najistaknutijom temom svojevrsne rekonstrukcije očeve političko-karijerno-životne kalvarije i detekcije njezinih uzroka, opisane mješavinom dokumentarizma i umjetnički slobodne obrade, Otkup sirove kože dotiče i područje filma i kinematografije. Ponajprije, čitava storija o očevom i obiteljskom kusanju društveno-političke nemilosti poslužila je kao polazište za scenarije dva filma po kojima je Sidran najpoznatiji – Sjećaš li se, Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985) Emira Kusturice, u kojima su Mehu Sidrana utjelovili Slobodan Aligrudić i Miki Manojlović – i čitajući Otkup pred nama neprestano titraju žive slike iz tih filmova kao i one koje dograđuju njihov kontekst. Dva slavna filma dijelom su, piše, zamišljene, neostvarene porodične filmske tetralogije kojoj nedostaju cjeline Otac je kuća koja se ruši (nenapisan scenarij) i Prvi put s ocem na izbore (napisan scenarij), a mogućnost realizacije posljednjeg naslova zaiskrila je 2009. kada se Sidran nakratko susreo s Kusturicom u Italiji, što je izazvalo jaku pozornost lokalnih medija.
  
  „Osim da ti ga zagorčaju, drugi se ljudi neće baviti tvojim životom. Osim da ti ga sjebu, drugi se ljudi neće baviti tvojim poslom. Osim da ti sapletu nogu, drugi ljudi neće gledati u tvoje korake.“ Odat će Sidran da „iako se nesumnjivo radi o filmskome remek-djelu“ njegov i Kusturičin Otac na službenom putu, ima jedno „krupno, opasno krupno slabo mjesto,“ a to je da nije valjano postavio ključni motivacijski detalj tj. razlog očeva uhićenja. Ponudit će i portret Slobodana Praljka koji ga je „bukvalno natjerao“ da napiše svoj prvi filmski scenarij, za TV-film Jegulje putuju u Sargaško more. „Da ne bijaše Praljkove tvrdoglavosti, ja u filmadžije ne bih nikad ni privirio. A da u filmadžije nisam privirio, nikad pristojnog dinara ne bih omirisao. Pa kako ne biti zahvalan?“ Isto tako, primjerice, živu sliku svoga kompanjona, sarajevskog tapkaroša, preprodavača kino-ulaznica u 1950-ima, a među rijetkim posezanjem za konkretnim filmskim naslovima osobito će, potaknut zanimanjem svoga djeda vozovođe Omera Jukića, pohvaliti Željezničara (Il ferroviero, 1956) Pietra Germija.
  
  Otkup sirove kože ne tematizira niti ne proučava sedmu umjetnost, no baveći se stvarnim životom autora i njegove obitelji u društvu u kojem su iznjedrena njegova djela, kao i samim književnim, promatračkim i svjetonazornim pristupom, uvelike govori o istaknutom scenaristu – također književniku i pjesniku – ispod čijeg su pera nastali predlošci za Sjećaš li se, Dolly Bell i Oca na službenom putu, dva filma koja po svim kriterijima pripadaju vrhu dugometražnog igranog filmskog opusa bivše države i „gomile suverenih patrljaka što je od nje ostala“.
  
  Usto, riječ je o prvorazrednoj literaturi, djelu nepretenciozna, nadahnuta pisca koji kao da se povjerava baš nama osobno, prirodno, lako, bez opterećenja spajajući jezik raje i učena stvora, zavodeći, po svoj prilici, ritmom i melodijom o kojima kratko zbori u jednoj epizodi. Posrijedi je onaj soj knjige koja čitatelja s lakoćom prebacuje u svoj, piščev, svijet, ne (samo) fabule, nego tona i duha, naprosto u neko vlastito ozračje što štioca u trenu izdvaja iz njegova aktualna realiteta, mada govori o vrlo prepoznatljivoj realnosti istoga podneblja.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 10. rujna 2014.

Piše:

Janko
Heidl