S evidentno niskobudžetnim hororom U maraku katakombe redatelja Johna Ericka Dowdlea cjelokupan trend ili čak žanr found footage filmova doživio je puni krug i pretvorio se u vlastitu parodiju. Braća Dowdle (Drew Dowdle je suscenarist) svoje su djelo koncipirali metafilmski – posrijedi je dokumentarac o nastojnaju mlade profesorice arheologije Scarlett (Perdita Weeks) da pronađe kamen mudraca u pariškim katakombama. Film u filmu je koncepcijski zamišljen kao kombinacija Scarlettinih izjava i autentičnih snimki ekipe koja se odvažila upustiti u istraživanje pariškog podzemlja. Posrijedi je tek okvir radi okvira, kojem, kako to obično biva u takvim hororima, nije cilj propitivanje mogućnosti filmskoga medija te konstrukcije stvarnosti, jer bi to zahtijevalo veću redateljsko-scenarističku umješnost te aktivnijeg gledatelja. Stoga se postavlja pitanje zašto uopće koristiti ovaj postupak? Sudeći prema djelu koje je cijeli trend potaknulo, a riječ je o filmu Projekt: Vještica iz Blaira (1999) Daniely Myricka i Eduarda Sáncheza, s razlikom da je ruralno okruženje toga filma sada zamijenjeno urbanim, premda neviđena nadnaravna sila i dalje dominira životima protagonista, svrha je podizanje napetosti i neizvjesnosti u gledatelja. Nakon što smo već petnaestak godina izloženi spomenutom postupku postavlja se pitanje o svrhovitosti korištene strategije koja je u međuvremenu postala istrošenim filmskom šablonom kojim se uz sav trud, sudeći prema Dowdleovom ostvarenju, zaista više ne može udahnuti novi život.
Drugim riječima, metafilmsko poigravanje ne doprinosi osobito cjelini, osim što je gledatelj nepotrebno devedesetak minuta izložen torturi kamere iz ruke i nepotrebnoj trešnji, koja prijeti većom mučninom od onoga što je u filmu prikazano. Da previše ne otkrivam sadržaj djela potencijalnim gledateljima, samo ću reći kako je dokumentarac uspješno priveden kraju pa bi bolja odrednica bila da je posrijedi pseudo found footage djelo, koje se samo izdašno koristi vizualnim, stilskim i suspense strategijama tog trenda.
U mraku katakombe otvara se vrlo neimpresivno negdje u iranskoj provinciji u koju Scarlett pustolovno i ilegalno prelazi iz neke od susjednih država, ne bi li nekoliko minuta prije miniranja uspjela u tamošnjim katakombama pronaći ključ za dešifriranje profesionalne zagonetke koja je muči još od vremena samoubojstva njezina oca. Potraga će se potom nastaviti u Parizu, čije podzemlje redatelj tretira kao svojevrsni mračni i pakleni pandan pariških uličnih turističkih razglednica. Svoj iranski boravak Scarlett sama bilježi kamerom, no u tih nekoliko uvodnih minuta moramo pretrpjeti stereotipnu američku zamišljanje iranske zabiti, premda nam nije jasno kako i zašto se ključ za rješavanje zagonetke našao upravo tamo, a ne negdje drugdje.
Scarlett u Parizu zajedno s Benjijem (Edwin Hodge) – snimateljem njezina dokumentarca, prijateljem Georgeom (Ben Feldman), s kojim dijeli određene interese romantične i poslovne naravi (on, naime, zna aramejski, a to joj je znanje prijeko potrebno u njezinoj misiji) te grupicom amaterskih istraživača pariških katakombi, kreće u tamošnje podzemlje ne bi li se dokopala predmeta svoje osobne i zanstvene žudnje. Tu postaje jasno da se Dowdleovi nisu previše trudili oko koncipiranja scenarija koji počiva na općim žanrovskim mjestima. Javlja se heterogena grupa mladih ljudi, koja doduše ne ide uživati u ovozemaljskim nasladama nego ima druge ambicije, iako su one djelomično također potaknute osobnim interesima. U susretu s nadnaravnim silama vezanim uz fabularnu okosnicu koja se dotiče alkemije, svatko od njih će se suočiti s tipičnim, često viđenim traumatizmima iz prošlosti: suicidom oca, utapanjem mlađega brata, zanemarivanjem vlastita djeteta.
U fabuli koja počiva na recikliranju žanrovskih klišeja potreban je veliki redateljski trud da se atmosferom i napetošću nadomjeste manjkavosti priče. Tijekom druge polovine filma ona pokazuje sve svoje nedostatke jer je gledatelju jasno da materijala za devedesetominutno trajanje ne postoji pa djelo gubi na zanimljivosti. U trenutku kada redatelj po svim zakonitostima razvoja fabule djelo treba privesti kulminaciji, Dowdle se odlučuje za instant rješenje da popuni minutažu te poseže za postupkom retardacije. Njegova iritantna junakinja shvaća vlastitu zabludu prouzrokovanu častohlepljem pa se treba vratiti na prijašnju točku razvoja radnje kako bi je ispravila. Scarlett se doslovno vraća – postaju po postaju – do mjesta na kojem je pronašla nesretni kamen. Sreća je po gledatelja što to čini u ubrzanom modusu, a kako se u tom segmentu ništa značajno ne zbiva, ostavlja vam prostora da porazmislite koje namirnice nakon filma trebate kupiti za sutrašnji ručak. U cijelom tom neredu jedina je pozitivna stvar što nije ostavljeno mjesta za nastavak, no s takvim se filmovima nikada ne zna.
Prostor filma s labirintskom strukturom podzemnih hodnika omogućavao je mnoštvo mjesta za razvijanje klaustrofobične atmosfere i jezivih izenađenja kako za protagoniste tako i za gledatelje. Autori su se odlučili za dvojak prustup. Jedan se odnosi na psihološki teror uzrokovan traumatizmima likova, no, kako smo vidjeli, posrijedi su žanrovski poznate situacije koje zbog neoriginalnosti ne uspijevaju polužiti željene rezultate. Drugi proizlazi iz samih prostornih koordinata, skučenosti i dezorijentacije protagonista, no i u tom kontekstu redatelj umjesto da iskoristi mogućnosti koje mu okruženje pruža bespotrebno poseže za alkemijskim i religijskim simbolima silaska u pakao.
© Dejan Durić.FILMOVI.hr, 25. rujna 2014.
