Iz obiteljske riznice

Adriana Altaras, Titove naočale, Povijest moje naporne obitelji, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

• Adriana Altaras je njemačka glumica hrvatskoga podrijetla, rođena 1960. u Zagrebu, u, kako veli, Titovoj Jugoslaviji, a već kao dijete zaigrala je malu ulogu u Nikoletini Bursaću (1964) Branka Bauera. Za njene roditelje, gorljive komuniste, članove KPJ, taj je nastup, kojega se Altaras gotovo i ne sjeća, a o glumi u dobi od tri godine teško je govoriti kao o glumi, bio nemali izvor ponosa. Izgradnja socijalizma u mirnodoblju, međutim, pokazala se složenijom negoli u ratu te su otac i majka Altaras, liječnik Jakob, istaknuti partizan koji je 1944. (navodno?) popravio Titove pokidane naočale, i arhitektica Thea, zaključili da im je pametnije iseliti, negoli ostati u zemlji, gdje im je, zbog ustrajavanja na razvijanju ideala u novome društvenom sustavu čija praksa nije najvjernije slijedila proklamirane težnje ka jednakosti, pravednosti i poštenju, prijetio, smatrali su, pad u političku nemilost koja ih je mogla stajati glave. U vrijeme premijere filma, na Titov rođendan 1965., Altarasovi su već izbjegli iz SFRJ.
  
  Skrasivši se s užom obitelji u Njemačkoj, Adriana Altaras svršila je glumačku školu i afirmirala se u kazalištu, kao glumica i redateljica, a pred kamerama je odigrala sedamdesetak televizijskih i filmskih uloga. Njezin književni prvijenac, knjiga Titove naočale – povijest moje naporne obitelji (Titos Brille, Verlag Kiepenheuer & Witch, Koln, 2011 / Mozaik knjiga, Zagreb, 2013, 230 str.), u prijevodu Branke Grubić, autobiografsko je ostvarenje u kojem se ne bavi isključivo svojim pozivom, no koje se nedvoumno može čitati kao itekako zanimljivo štivo o životu glumice i redateljice.
  
  Riječ je o prpošnom i dinamičnom štivu iz pera temperamentne osobnosti, žene koja se, ostavši, kako veli „siroče“ u srednjim godinama, nakon smrti roditelja suočava s popudbinom naslijeđa i osvrće na živahnu povijest svoje obitelji, od kraja devetnaestog stoljeća do danas, tj. do vremena pisanja knjige. Ne slijedeći linearnu kronologiju, Altaras skokovito opisuje pojedine epizode iz gledišta današnjice u kojoj je određeni događaji asociraju na zbivanja iz prošlosti. Podjednako zanimljiva kao pripovjest o sudbini sposobnih i odvažnih intelektualaca koji su se zdušno borili za Tita i Partiju, da bi poslije, ne odustavši od komunističkih uvjerenja bili prisiljeni emigrirati u kapitalističku zemlju, i kao pripovijest o odnosima unutar jedne obitelji u kojima će mnogi čitatelji pronaći brojne pojedinosti poznate im iz vlastita iskustva, Titove naočale dodatno plijene aspektom odnosa prema židovstvu – autoričinom i društva, uključujući i bratsko-jedinstvenu KPJ – kojem obitelj Altaras pripada, mada se spisateljica nikad nije smatrala vjernicom
  
  Osim epizode s Nikoletinom Bursaćem koje se jedva prisjeća, Altaras će, ne identificirajući djela, sugestivno i sa stavom opisati još nekoliko vlastitih filmsko-televizijskih iskustava. Među inima, ono ponižavajućeg, dugotrajnog igranja uloga gastarbajterica čistačica na njemačkoj televiziji i ono kada je, premda joj se to činilo posve nerealnim, zbog male uloge u kojoj izgovara samo jednu rečenicu pozvana na snimanje njemačkog filma u Južnu Afriku, da bi njezin nastup naposljetku bio izrezan iz konačne inačice filma. Vrlo je zanimljivo i poglavlje u kojem se prisjeća svoga aktivnoga angažmana u Shoah Foundationu Stevena Spielberga, kada je sredinom devedesetih intervjuirala i snimala preživjele žrtve holokausta.
  
  Altaras o društvu, životu, sudbini, ljudskoj naravi filozofira baveći se malim, konkretnim, praktičnim događajima, uvijek kritički nastrojena, ali istovremeno puna životnog elana, predočavajući apsurde, nelogičnosti i kontradikcije s kojima se pojedinac susreće u svakom, velikom i malom, istočnom i zapadnom, vjerskom i sekularnom sustavu, kada, htio-ne htio, mora savladati zadatak koji ne može izbjeći, bilo da je riječ o organiziranju pogreba i likvidaciji koječega što su roditelji tijekom desetljeća, „da se nađe“, sačuvali u svom stanu ili o organiziranju sinovljeve bar micve.
  
  Tečno, nepretenciozno i autoironično duhovito, katkad do nasmijavanja, Titove naočale slojevito je i mudro djelo što na primjeru jedne obitelji predstavlja koloplet niti i silnica koje grade neki život, nikad izoliran niti nezavisan od bliže i dalje okoline, niti od povijesti i budućnosti.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 2. rujna 2014.

Piše:

Janko
Heidl