Filmovi katastrofe, više ili manje opravdano, imali su zbog svog naziva mahom posprdan prizvuk jer se često znalo naići na mišljenja da to nisu samo djela koja prirodne ili druge kataklizme i razorna djelovanja uzimaju kao predmet obrade, nego su posrijedi i katastrofalni filmovi, kojim za sobom, osim doslovne pustoši na velikom platnu, ostavljao i dramaturšku pustoš. Koncipiranje suvisle priče, likova i dijaloga znali su biti zanemareni radi insceniranja raskošnih prizora kataklizmičkih uništenja. Naravno da je posrijedi pomalo zlobna opaska, no film Oluja stoljeća Stevena Qualea (Put bez povratka 5) upravo daje povodima iznesenim stavovima. Ne samo da je američki provincijski gradić Silverton na kraju, kao rezultat djelovanja razornih tornada, sravnjen sa zemljom, nego i dramaturgija filma djeluje kao da ju je opustošila kataklizma epskih proporcija.
Priča se grana u nekoliko narativnih rukavaca. Prvi je vezan uz beskrupuloznoga lovca na tornada Petea (Matt Walsh), koji svim silama i bez obzira na potencijalne ljudske žrtve, želi zabilježiti veliki i opasni tornado. Ispod pseudoznanstvenoga poriva, jer bi prikupljeni podaci mogli bolje objasniti prirodni fenomen i razviti adekvatnije sustave zaštite, krije se težnja za probitkom u medijski prostor. Drugi se odnosi na lokalnu zajednicu Silvertona, koja je prikazana kroz prizmu obitelji zamjenika ravnatelja tamošnje srednje škole Garyja (Richard Armitage), koji će putem nepogode dobiti priliku da ponovno izgradi poljuljane odnose s dvojicom sinova – Donniejem (Max Deacon) i Trayem (Nathan Kress). Treća je usredotočena na dvojicu lokalnih alkoholiziranih ridikula i bespoličara – Donka (Kyle Davis) i Reevesa (Jon Reep), koji trčakaraju naokolo za tornadima ne bi li ih snimili putem mobilnih uređaja te prikupili što više pogleda na Youtubeu.
Svaki od triju narativnih rukavaca ima svoju očitu funkciju: prvi unosi u film akcijske i pustolovne segmente, drugi nastoji puniti film emocionalnim i dramskim nabojem te katastrofičarski okvir produbiti humanim akcentima i odnosima, a treći apokaliptičnu situaciju teži prožeti humornim elementima te ponuditi gledateljima predah u bježanju od kataklizme. Scenarist John Swetnam smatrao je da vrlo forlumaično mora zadovoljiti obrazac ljetnoga blockbustera, što je još i moglo uspjeti da se zajedno s redeljem Qualemom uspio dosjetiti da priču koncizno zaokruži, napiše koji suvisli dijalog te angažira uvjerljivu glumačku postavu.
U Oluji stoljeća specijalni efekti jedini su segment filma koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Sve ostalo nabacano je i sklepano da bi se pustolovni segment filma mogao inscenirati, što znači da je scenrij svojom nerazrađenošću sveden na razinu koncepta. Svaki od navedenih podzapleta počiva na klišejima i predvidljivostima. Filmski blockubusteri, slično kao i književni bestseleri, konzervativna su pojava koja ne počiva na propitivanju oblikotvornih i svjetonazorih konvencija, nego na njihovom konzeriviranju, no unatoč takvih polazištima, donekle je nužna scenaristička umješnost da bi se opća (žanrovska) mjesta zakamuflirala. Swetnam se niti ne trudi suvislo zaokružiti priču, čiji narativni rukavci djeluju nabacano pa cjelina ostavlja dojam nekonciznosti, a gledatelj ne može otresti dojma da je u zadnjih dvadesetak godina sve te situacije nebrojeno puta već odgledao u različitim inačicama. Podzaplet s lovcima na tornado priča je o znanstvenicima koji bez imalo skrupula nastoje postići znanstveni uspjeh, a moralna razmtranja kojima je segment prožet unesena su tek da bi se postigla patina dramskoga, iako je posrijedi prozirno nastojanje da se praznina priče ispuni humanijim obrascima.
Obiteljski segment filma, međutim, još je lošije izveden. Ta priča počiva na obiteljskim traumama i otuđenostima. Žena napušta supruga i dvojicu sinova te potom pogiba u prometnoj nesreći. Otac je odveć revan u vlastitom poslu te se otuđuje od sinova. Jedan je sin introspektivniji i osjećajniji dok je drugi više sklon djelovanju. Navednenom tematsko-motivskom kompleksu treba pridodati i znanstvenicu Allison (Sarah Wayne Callies) iz prve podnaracije koja također zanemaruje kćer zbog posla. U trećem podzapletu, dvojica mjesnih probisvjeta, u white trash ikonografiji, kao da su u Oluju stoljeća zalutala iz nekoga žanrovski sasvim drugačije orijentiranoga filma, primjerice Jackassa, pa im ni samima nije jasno što rade u Qualeovu filmu.
Provodni motivi koji labavo povezuju različite priče su kamere i snimanje pa se nakon najavne špice s bojazni zapitate hoće li ovo biti još jedan u nizu bezličnih found footage filmova. Iako se poigravaju tim konvencijama, Swetnam i Quale raznu snimateljsku aparaturu unose kao pokušaj društvenoga i kulturnoga komentara. Njihovo djelo, barem po pitanju prirodne katastrofe i lovaca na tornada, naoko ima dodirnih točaka s filmskim hitom Twister (1996) Jeana de Bonta, koji je za sredinu devedesetih godina prošloga stoljeća imao impresivne specijalne efekte, no priča mu je također počivala na klišejima: bračnom paru na rubu razvoda koji lovi tornada, dok za nju suočavanje s prirodnim katastrofama ima i funkciju razrješavanja obiteljskih trauma iz prošlosti. U proteklih se dvadesetak godina kulturni kontekst promijenio pa Oluja stoljeća pokušava referencama na kamere i snimanje biti u dosluhu s eksihibicionističkom youtube generacijom samo što je društveni komentar sasvim promašen i izvučen iz konteksta jer je autorima više stalo da njime postignu vulgarno-komične i emocinalne efekte.
Prazninu priče redatelj nastoji nadomjestiti insceniranjem grandioznih katastrofičnim prizora čija je svrha očita – da ispune očekivanu minutažu jer je cjelina jedva razvučena na osamdeset i devet minuta. Međutim, Quale je nespretan redatelj, a nije mu od velike pomoći bio niti montažer koji ostavlja dojam da je tijekom montiranja filma više bio odsutan nego prisutan. Pustošenje aerodroma, koji je iznenađujuće velik s obzirom na veličinu mjesta u kojem se radnja odvija, primjer je materijala koji bi uz pažljivijeg montažera završio u otpadu.
Apsurdne situacije, logički propusti (s kamerama i mobitelima koji rade kada ne bi trebali, a ne rade kada bi trebali!) i neuvjeljivosti nenamjerno izazivaju smijeh u gledatelja za razliku od segmenata filma kojima je cilj bio postići humoran efekt te dovode do antiklimaktičnoga učinka cjeline. Neuvjerljivi i nedorađeni dijalozi, često prenatopljeni patetikom, izazivaju sućut u gledatelja zbog gumaca koji su primorani izgovarati ih, a oni su pak toliko neekspresivni da bi im i Keanu Reeves pozavidio. U tome prednjači Richard Armitage (Hobbit), koji je nešto opako pobrkao jer svojim govorom i hodom kao da pokušava glumiti T-1000 iz Cameronova Terminatora 2 (1992).
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. kolovoza 2014.