
Jeste li primijetili da kod većine filmova koji se bave problematikom egzorcizma i opsjednutosti demonima, vragovima i inim nečistim silama uvijek stoji opaska da su temeljeni ili u najmanju ruku nadahnuti istinitim događajima? U završnicama redovito dobivamo kratke podatke što se nakon zbivanja prikazanih u djelu događalo s protagonistima koji su sumnjali u postojanje Boga i vraga: većina ih je nakon neobičnih iskustava prihvatila Boga te nastavila djelovati u njegovo ime protiv nečastivoga. Ova ustaljena shema svela se na razinu jeftinoga producentskoga trika kojim se nastoji djelovati na strahove naivnih gledatelja da bi se zaradio koji dolar više iz priča koje nam iz godine u godinu pokazuju neopisivu razinu sličnosti ili bolje rečeno – reciklaže. Suvremena kretanja u žanru horora tijekom posljednjih petnaestak godina iznjedrila su nekoliko trendova. Kreću se u rasponu od monotonih found footage filmova, potaknutih iznenađujuće velikim uspjehom Projekta: Vještica iz Blaira (1999), preko prepravaka teenie-kill filmova iz osamdesetih godina, kako ih naziva Robin Wood i čiji je najznačajniji predstavnik serijal Petak 13., do egzorcističkih filmova koji se posljednjih godina nižu kao na pokretnoj traci da ih prosječni gledatelj više ne može razlikovati, a kako i bi kada svi redovito posežu za istom formulom, rijetko neznatno variranom. Stoga se s pravom možmo zapitati koliko ćemo još puta morati pogledati djelo o istjerivanju demona koje usiljeno slijedi čvrsto sazdanu shemu.

Redovito se javlja osoba koja je izgubila vjeru u Boga jer ju je osobna tragedija ili svjedočenje nizu tragedija u neposrednoj okolini nagnalo da posumnja u mogućnost postojanja vrhunaravnoga bića koje bi dopustilo da nevini ljudi bez razloga okrutno pate. Moguća je neznatna varijacija s likom koji je indiferentan po pitanju religije. Takav je lik u Izbavi nas od zla njujorški policajac Ralph Sarchie (Eric Bana), koji se polagano otuđuje od vlastite obitelji nesposoban psihički i emocionalno nositi se s često nasilnim i kriminalnim aspektima vlastite profesije. Zatim se neizostavno javlja svećenik (ako ne on, onda likovi koji su u službi religije) koji pokušava uvjeriti protagonista da se vrati Bogu. Mendoza (Edgar Ramirez) je takav tip lika, a posrijedi je čovjek koji iza sebe ima narkomansku prošlost nakon koje se okrenuo Bogu. Mendoza pritom izgleda kao da je ispao iz Bon Jovija negdje sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je sweet metal bio na vrhuncu slave. Kako to obično i predvidljivo biva, enigma na kojoj priča počiva u konačnici mora biti dovedena u kontekst protagonistove obitelji u obliku svojevrsne prijetnje. Stoga će se on morati okrenuti Bogu i vjeri kako bi je zaštitio. Naposljetku tu je i neizostavni egzorcistički obred kojega je, prema ustaljenim etapama i parametrima, gledatelj primoran gledati po nebrojeni put, iako je svjestan da ga i prespava, ništa ne bi propustio.

Da sve ne bi bilo tako jednostavno i da bi se demonološki aspekt dodatno učinio prijemčivim publici, cijela stvar započinje u Iraku gdje su trojica vojnika izložena djelovanju nepoznate nadnaravne silne. Nije teško za pogoditi da će se nepoznanica u glavnom i njujorškom segmentu filma vrtiti upravo oko te trojice likova. Jedina je iznimka što se žanrovski elementi horora i nadaravni motivi isprepliću s kriminalističkim elementima jer je glavni lik policajac koji treba razriješiti slučaj za koji se ispostavlja da ima poveznice s mračnim događajima na ratištu. Osim što su se scenaristi Scott Derrickson (ujedno i redatelj) i Paul Harris Boardman pretjerano oslanjali na tipična mjesta egzorcističkoga podžanra, ako ga tako uopće možemo nazvati, još je gora situacija kada se pobliže sagleda njihovo posezanje za kriminalističkim naslijeđem. Na stranu da izrazito mračno ozračje filma, psihičke tenzije u protagonistu, uplitanje njegove obitelji, religijska motivika te kaotično i sumorno urbano okruženje podosta duguju kultnom Fincherovu filmu Sedam (1994), s kojim se Derrickson po pitanju redateljske inventivnosti ionako ne može mjeriti, jer sve ponovno pršti od bezličnih klišeja i općih mjesta. Mačoidno nastrojeni detektivi u izravnom su dosluhu s pretjeranom mačoidnošću filmova koje Jerry Bruckheimer (Armageddon, Pearl Harbor, Con Air, Zločesti dečki) inače običava producirati. Izbavi nas od zla vizualnim slojem nastoji izgledati sumorno, mračno i zlokobno, ali promašuje bit pa djeluje jeftino i gotovo amaterski, posebice ako se pobliže sagledaju akcijski prizori koji su traljavo postavljeni, a trikovi za zastrašivanje gledatelja toliko su puta iskušani da u gledatelja mogu izazvati samo nezaustavljivo zvijevanje.

Horor je često bio na glasu kao društveno regresivan i konzervativan žanr koji promiče tradicionalne vrijednosti pa se strogo kažnjavalo one likove koji su se drznuli počiniti bilo kakav oblik transgresije. Međutim, to nije sasvim opravdana dijagnoza, barem ne u kontekstu horora sedamdesetih godina koji su se često bavili problematikom društveno marginaliziranih skupina te odnosom normativne većine prema njima, o čemu je pisao već spomenuti Robin Wood. Upravo su osamdeste godine, u kontekstu prevladavajuće neokonzervativne društvene ideologije, gurnule horor u bezdan društvenoga konzervativizma, što je u novo stoljeću revitalizirano upravo kroz egzorcističke filmove koji svim silama pokušavaju podučiti gledatelja o naravi i sveprisutnosti zla te zamkama iz kojih ono vreba, a kako bi ostali na putu vrline.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. srpnja 2014.