Oblik kao emocija

61. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 12. – 26. srpnja 2014.: Most na kraju svijeta, red. Branko Ištvančić

• 
  
  Most na kraju svijeta. Kamo vodi, koga i što spaja? Nikamo, nikoga i ništa. Za rata koji je rastavio SFRJ devedesetih godina, mostovi su uglavnom porušeni, a u filmu Most na kraju svijeta (114 min, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Francuska, 2014) Branka Ištvančića, krajem istoga desetljeća, na neidentificiranom području nedaleko Karlovca (što nam govori automobilska registracija), u hrvatskom selu u blizini bosanske granice, gdje u kućama izbjeglih hrvatskih Srba žive bosanski Hrvati čiji su domovi uništeni, mostovi, metaforički, se ne grade, odnosno inicijative za njihovu izgradnju su skromne, a reakcije bezvoljne. Postoje, doduše, u filmu i dva konkretna mala mosta na kraju svijeta, no oni su izgrađeni na tlu.
  
  Scenarij bosanskohercegovačkog pisca Josipa Mlakića napisan je još 2004. usporedno s njegovom istoimenom knjigom, što je, veli pisac, njegov uobičajeni postupak u kojem mu radni scenarij služi kao skica za roman. Po sebi intrigantna, dosad u hrvatskom filmu netaknuta tema života, odnosno neživota skućenih beskućnika, bosanskohercegovačkih izbjeglica na područjima Republike Hrvatske, dramski je oformljena kao svojevrstan triler u kojem glavni junak, policajac Filip (Aleksandar Bogdanović), i sam izbjeglica u tuđoj kući, dobije zadatak istražiti nestanak starca koji se nije vratio iz grada gdje je išao u posjet liječniku.
  
  No Most na kraju svijeta nipošto nije trilerska napetica. Filipova istraga naglašeno amaterskoga okusa, gotovo crnohumorna opservacija ovdašnjeg jalovog oponašanja zapadnih modela, naprosto služi kako bi kroz film prodefilirali raznorazni lokalni likovi, redom osebujni individualci (zanimljiva, hrvatskom filmu mahom slabije poznata lica hrvatskih, bosanskohercegovačkih i srpskih glumaca: Sanja Radišić, Slaven Knezović, Boro Stjepanović, Đorđe Kukuljica, Nela Kocsis, Jelena Perčin, Slobodan Ćustić...), autentično uvjerljivi na poetski način, i tako oslikali duhovni, narodski realitet lokaliteta napučena dislociranim osobama. Mnogi dijaloški prizori, razrađeni preko granice sažete funkcionalnosti, krasno hvataju prepoznatljivu komunikaciju nagluhih – tako čestu u životu, a tako rijetku u filmovima – a cjelokupna ambijentacija u kaljužu, zimu bez snijega, vlagu i hladnoću, među ogoljelo drveće, u ofucano, otrcano, izraubano, iznošeno, oguljeno, orunjeno, ostarjelo, istrošeno i derutno, sve obojeno neveselim dominantno sivo-smeđim tonovima (ravnatelj filmske fotografije je Branko Cahun), odražava tjeskobnu besperpektivnost žitelja. Baš kao i detektivska potraga troma, u blatu zarobljena koraka, detektivska potraga koja kao da to nije, bez obzira na to hoće li na kraju uroditi plodom. Ljudi su to kojima više nije stalo ni oprati blatom zaprljan automobil, niti pokrpati rupe na iznošenom džemperu, niti s džezve obrisati tragove iskipjele kave.
  
  Kao i Happy Endings Darka Šuvaka i Broj 55 Kristijana Milića, Most na kraju svijeta u osnovi se bavi životnim pješacima stiješnjenima okolnostima koje ne umiju savladati i unutar kojih samo pokušavaju izvući živu glavu. Slučajno ostvareni u isto vrijeme, ti bi filmovi mogli funkcionirati kao (selektivno) opservacijska trilogija novije hrvatske povijesti koja se za malog čovjeka ne razvija prema željama i očekivanjima: vrela i tragična borba za ljepšu budućnost 1991. u Broju 55, sumorne neposredne posljedice poraća krajem devedesetih u Mostu na kraju svijeta i neveseo rezultat ostvarena novog društva na početku drugog desetljeća 21. stoljeća u Happy Endingsu.
  
  Estetski sklop fotografije, scenografije (Zvonko Sarić), kostimografije (Felicita Glavaš), maske i šminke (Bianka Žugelj) u spoju s ritmom (montaža Veljko Segarić), dramaturgijom i redateljskim postupcima stvara, kako i valja, živu cjelinu, pulsirajuće filmsko tijelo koje samom svojom formom odražava ono što joj je glavni sadržaj. Radnja kao uputa, putokaz, oblik kao emocija.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 24. srpnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl