Studija stanja i okolnosti

61. Pulski filmski festival, Nacionalni program, Pula, 12. – 26. srpnja 2014.: Happy Endings, red. Darko Šuvak

  • Happy Endings, red. Darko Šuvak

    Happy Endings
    (78 min, Hrvatska, SAD, 2014), redateljski prvijenac renomiranog hrvatsko-američkog đaka, snimatelja i ravnatelja filmske fotografije Darka Šuvaka (1967), iza kojeg je dvadesetak filmova i stotine TV-reklama u tom svojstvu, ni po čemu ne odaje njegovo američko iskustvo. Odnosno, nije riječ o filmu kaka bi skeptici možda očekivali, filmu koji bi na hrvatsko tle i u ovdašnje društvo, tradiciju i kinematografiju neprimjereno usađivao američke principe, idejne, ideološke i estetske.

    Nadahnut stvarnim događajima, nizom pljački banki što su ih počinile sredovječne žene, dotad nezamjetne mirne domaćice, Šuvak, također scenarist i suproducent – nastoji nepretenciozno ponuditi krišku svakodnevice dviju običnih, skromih Zagrepčanki Ankice i Ljilje (Areta Ćurković i Daria Lorenzi Flatz) koje rade kao maserke u Ankicinom salonu za masažu. Poput mnogih Hrvata, obje tišti niz financijskih opterećenja – krediti, dugovi, neplaćeni računi... koji rastu, rastu, rastu. Iz vrzina kola ne znaju se i ne mogu izvući, sve dok jednoj od njih napamet ne padne očajničko spasonosno rješenje – opljačkati banku. Bez velikih planova i posve udaljeno od američkih (filmskih) modela. Jednostavno, nespretno, nesmotreno...
    Happy Endings, red. Darko Šuvak
    Snimljen dokumentaristički mobilnom, neumirenom, promatračkom kamerom (ravnatelj filmske fotografije je Branko Linta, dok se, uz Lintu i Šuvaka, na mjestu operatera kamere – rabljene su najmanje dvije kamere istovremeno po prizoru – izredao najveći broj direktora fotografije ikad okupljen na jednom hrvatskom filmu: Mario Sablić, Goran Mećava, Radislav Jovanov, Stanko Herceg, Slobodan Trninić, Joško Morović, Pavel Posavec i Srđan Kokanov), uz prevagu blijedo smeđe-bež-sivih, bezlično ispranih tonova u kojima ni jarkije, ni gušće boje ne uspijevaju oživjeti ugođaj, čak ni kad su vidljive u prostoru (kad je god bilo moguće, korišteno je prirodno i ambijentalno svjetlo), Happy Endings bavi se, iliti studira – riječ je, kako reče Šuvak odgovarajući na pitanje kojeg je film žanra, o studiji stanja i okolnosti koje neposredno uzrokuju tu odluku.

    Ovaj, dakle, „kompletno i jako hrvatski film“ nudi neveselu sliku naše današnje stvarnosti u tranzicijsko-neoliberalno-demokratskom kapitalizmu, po mnogočemu jednako bezbojne, a počesto i još beznadnije no što onomad bijaše u sivom samoupravnom socijalizmu iz kojeg se svojedobno rado htjelo pobjeći u svjetliju, slobodniju i šareniju budućnost označenu floskulama tržišne ekonomije i individualizma, što su se činili luči na kraju tunela. Pokojni hrvatski redatelj Krsto Papić često je naglašavao: „Naši filmovi vjerojatno neće biti hitovi, no vjerujem da će na kraju, za trideset-četrdeset godina, njihova najveća vrijednost biti upravo otisak vremena.“ Namjerno ili ne, Happy Endings nemalo asocira na stil i tematiku mnogih ovdašnjih društveno angažiranih (televizijskih) filmova iz sedamdesetih i osamdesetih koji, kad ih danas reprizno gledamo u bogatoj ponudi te vrste kojom nas sustavno obasipa 3. program HRT-a, bez obzira na visinu umjetničkih i izražajnih dometa, itekako upečatljivo, dokumentno, govore o životu u vremenu u kojem su nastale. Asocijacija Šuvakova filma na rečena djela tihom snagom sugerira kako je, unatoč promjeni okvira – ili samo na njemu ispisanih krilatica – svagdan malog pješaka ostao približno sličan.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. srpnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji