Partizani kao statisti

Silvio Mirošničenko Kuda idu divlje svinje: Subverzivna poetika Ive Štivičića i Ivana Hetricha, Artizana, Zagreb, 2013.

• Otkako je u rujnu 2012. pokrenut Treći program Hrvatske televizije, uspostavljena je i lijepa praksa sustavnog repriziranja programa iz HRT-ovih arhiva,odnosno arhiva Radiotelevizije Zagreb. Zainteresirani se gledatelj tako svako malo može prisjetiti ili se prvi put susresti s bezbrojnim ostvarenjima ovdašnje televizijske, ujedno i kulturne baštine, od kojih su mnoga i desetljećima čamila u arhivu. Repriznog je programa, doduše, na HRT-u bilo i prije, no ne toliko mnogo i ne u ovako suvislom, organiziranom, preglednom, poticajnom i dostojanstvenom kontekstu i organizaciji kao što unatrag godinu i pol nudi HRT 3. Nakon duga razdoblja u kojem se činilo kao da HRT, kao da se srami vlastite prošlosti, radije skriva nego što prikazuje dramske, serijske, dokumentarne, zabavne, glazbene i ine proizvode iz svoga fundusa, sada smo ponovo smo u prilici temeljitije se osvjedočiti o kvalitativnim dometima te stilskim, tematskim i drugim stremljenjima televizijskih pregalaca tijekom proteklih gotovo šest desetljeća, a što sve, dakako, svjedoči i o strujanjima društvenih okolnosti raznih razdoblja u kojima su ta djela nastajala.
  
  Kada je riječ o igranim televizijskim serijama, šačicu onih koje će i publika i struka ad hoc proglasiti najboljima već desetljećima čine priče naglašeno lokalnih boja: Naše malo misto (1970) u režiji Daniela Marušića i njegov svojevrsni nastavak Velo misto (1980) u režiji Joakima Marušića, oba iz pera Miljenka Smoje; Gruntovčani (1975) u režiji Kreše Golika, po scenariju Mladena Kerstnera; Prosjaci i sinovi, snimljeni 1971., a prvi put emitirani 1984., u režiji i po scenariju Antuna Vrdoljaka, a prema romanu Ivana Raosa. U malo širem užem izboru naći će se i U registraturi (1974) u režiji i po scenariju Joakima Marušića, prema romanu Ante Kovačića; Kapelski kresovi (1974) u režiji Ivana Hetricha, po scenariju Hetricha i Ivice Ivanca, prema romanu Veljka Kovačevića; Nepokoreni grad (1981), čije epizode potpisuju različiti redatelji, najviše Eduard Galić, Zoran Tadić i Vanča Kljaković te prve sezone dugovječnih Smogovaca u režiji Milivoja Puhlovskoga, po scenariju i romanu Hrvoja Hitreca, prvi put emitiranih 1982.
  
  Recentno aktivno arheološko iskapanje nesumnjivo će svratiti pažnju na neke serije već pomalo prekrivene prašinom zaborava, a kojima sagledavanje s vremenskim odmakom više koristi nego šteti, one čije su vrline na takozvanom testu vremena postale vidljivije no što su, čini se, bile za premijernog emitiranja. Takve su, primjerice, razmjerno nedavno reprizirani Mejaši (1970) u režiji Ive Vrbanića, po scenariju Mladena Kerstnera, čija vrijednost uvelike nadmašuje onu po kojoj je se percipira tek kao svojevrsnu štihprobu za Kerstner-Golikove Gruntovčane ili pak debelo zanemarena, sjajna humoristična serija Punom parom (1978) u režiji Maria Fanellija, po scenariju Kazimira Klarića.
  
  Među neosporno omiljene i najcjenjenije hrvatske serije svih vremena pripada i desetodijelna Kuda idu divlje svinje iz 1971. po scenariju Ive Štivičića, a u režiji Ivana Hetricha, posljednji put reprizirana u ljeto 2012., dakle nešto uoči pokretanja HRT 3. Jedan od njezinih velikih poklonika hrvatski je redatelj mahom dokumentarnih filmova Silvio Mirošničenko, koji joj je nedavno posvetio cijelu knjigu naslovljenu Kuda idu divlje svinje: Subverzivna poetika Ive Štivičića i Ivana Hetricha, objavljenu u nakladi Udruge Artizana. Kako autor zapisuje u uvodu, namjera mu je bila ponuditi teorijsko esejističku analizu, opis geneze nastanka te uvid u mnogobrojne različite percepcije, tumačenja i društveno političke kontroverze koje je izazvala antologijska serija koju Mirošničenko drži bez premca najboljim hrvatskim djelom svoje vrste.
  
  U trideset i sedam razmjerno kratkih poglavlja Mirošničenko upoznaje čitatelja s različitim odlikama serije te s aspektima njezina nastanka i recepcije, pri čemu posebno naglašava u podnaslovu knjige istaknut čimbenik ideološke subverzivnosti, očitovan ponajprije u scenarističkoj postavci Ive Štivičića, implicitno oslonjenoj na poetiku vesterna, kako potvrđuje i sam Štivičić. Snimljena na 35-mm filmskoj vrpci, u suprodukciji Televizije Zagreb i Jadran filma, serija Kuda idu divlje svinje osobita je po tome što, premda smještena u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao protagoniste donosi likove bez ikakva ideološkoga opredjeljenja. Locirana u predgrađe Zagreba, za Nezavisne Države Hrvatske, bavi se s dvije konkurentske grupe krijumčara koji se ne bore ni za što drugo doli za vlastitu kožu, a partizani i ilegalci u njoj su samo statisti. Kako u razgovoru s Mirošničenkom lijepo kaže Štivičić, u seriji „nema nijedne petokrake, srpa i čekića, partije, drugova, letaka... Divlje svinje su bile antimitske, demitologizirale su vrijeme i povijest o kakvoj su nas učili.“
  
  Unatoč velikoj popularnosti kod gledatelja, upravo je ta sastavnica izazvala podosta osporavanja tadašnjih komentatora i kritičara, od kojih su mnogi držali da serija nije osmišljena u skladu s tekovinama NOB-a te da odašilje neistinitu, društveno politički nepodobnu poruku. Među brojnim isječcima iz onodobnih novinskih zapisa, naročito se zanimljivima čine burna javna prepiska između filmskog kritičara Vladimira Vukovića i književnika Zvonimira Goloba te  negativni osvrti iz pera publicista Branimira Donata.
  
  U tom svjetlu, Mirošničenko naglašava kako je, uz film Lisice Krste Papića iz 1969., serija Kuda idu divlje svinje najvažniji hrvatski predstavnik poetike crnog filma, odnosno crnog vala, koji, dodaje točno, u hrvatskoj kinematografiji nije nikad zaživio. Prikazujući tek borbu čovjeka za golu egzistenciju na neuglednim periferijskim prizorištima, serija afirmira individualizam umjesto da, kako je bilo poželjno, afimira kolektivitet, a dosljednost u prikazu ratnih okolnosti kao amoralnih samih po sebi potvrđuje i neočekivan svršetak, u kojem glavni likovi pogibaju, što je tadašnja utjecajna kritičarka audiovizualnih djela Mira Boglić zvučno prozvala „totalnom negacijom hepienda“.
  
  Knjiga je opremljena mnoštvom crno-bijelih fotografija iz serije i sa snimanja, faksimilima i izvacima iz scenarija i knjige snimanja te iz tadašnjeg tiska, a Mirošničenkov tekst upotpunjavaju svježi autorovi razgovori sa scenaristom Ivom Štivičićem, s glavnim glumcem Ljubišom Samardžićem i s kćerkom redatelja Ivana Hetricha, Suzanom Hetrich, koja je bila članica ekipe iza kamere. Priloženi su i kratki biografski portreti Štivičića i Hetricha, kao i sadržaj serije po epizodama. Ukupni dojam, nažalost, kvari preobilje pravopisnih i tiskarskih pogrešaka, odnosno korektorskih previda, zbog čega gotovo da nema stranice koja ne vrvi manama te vrste, a što nemalo otežava čitanje ovog pionirskog ostvarenja, prve hrvatske knjige posvećene nekoj domaćoj televizijskoj seriji.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 1. lipnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl