Između prošlogodišnjeg filma Zaborav (Oblivion) Josepha Kosinskoga i ovogodišnjeg Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow) Douga Limana (Bourneov identitet), nakon što samo lagano zagrebete ispod površine, nema pretjerano razlike. Dvije temeljne činjenice poprilično su lako uočljive. Prva je da Tom Cruise ponovno spašava svijet po nebrojeni put, pa tipiziranost likova koje posljednjih godina tumači prijeti da postane opasno monotonom i zamornom kao, nakon određenoga vremena, i ponavljanja početka njegovih pustolovina u ovome filmu. Možda bi Cruise trebalo porazmisliti o tome da ovakve herojske poduhvate ipak ostavi nekim novim potencijalnim akcijskim zvijezdama jer opravdano je postaviti pitanje koliko ćemo još puta u istim/sličnim ulogama morati s njime proživljavati razne kataklizme epskih proporcija. Situaciju dodatno otežavajućom čini što se scenaristi Christopher McQuarrie, Jez Butterworth i John-Henry Butterworth nisu osobito potrudili oko koncipiranja njegova lika, koji je sveden na plošnu razinu iz koje klišeji naprosto pršte.
Cagea (Tom Cruise) upoznajemo kao poručnika u Ujednjenim vojnim snagama, čiji je osnovni zadatak osmišljavanje ratne propagande u svrhu mobilizacije potencijalnih vojnika u ratu protiv nasrtljive izvanzemaljske vrste koja je poharala cijelu Europu te prijeti zauzimanjem ostatka nama znanoga svijeta. U određenom trenutku bahatoga ali i kukavičkoga Cagea general Brigham (Brendam Gleeson) odlučuje poslati na prvu liniju bojišnice, premda generalova odluka nikako nije uspjela zadobiti jasnu i uvjerljivu motivaciju. Čini se da se scenaristička trojka oko nje nije osobito zamarala jer im je jednostavno bio potreban narativni motivacijski okidač koji će dovesti do promjene od samodopadnoga i antipatičnoga Cagea do superjunaka o čijoj će spretnosti i odvažnosti ovisiti svekoliki život na našem planetu. Pritom nije teško učiti tipična mjesta u koncipiranju tog lika – od sebičnog karijerista on se promeće u plemenita junaka kojem je na prvom mjestu dobrobit zajednice, što je u povijesti filma nebrojeno puta korišten koncept, koji svojom pohabanošću, uz sav scenaristički trud, teško da bi mogao ponovno nadahnuto zaživjeti.
U Na rubu budućnosti ne može se uočiti osobiti scenaristički angažman. Likovi su redovito plošni i bez podbrobnije obrade, svedeni na tipove poznate iz priča koje uključuju vojsku i vojne operacije. Kada nije bilo moguće da se uvjerljivo prikaže njihova preobrazba (primjerice, od vojno nesposobnoga Cagea do Cagea ratnika), to je elegantno zanemareno jer su se autori vodili mišlju da gledateljima, koji od filma očekuju puku akciju, to ionako neće biti važno. Slično je i s logičkim propustima u scenariju oko kojih se nitko zadužen za stvaranje ovoga djelo nije pretjerno zabrinjavao. Priča treba postojati tek kao vezivno tkivo između niza pustolovina koje se nižu kao na pokretnoj traci. Osim toga imamo tanašnu i nerazrađenu ljubavnu priču te lišenost razmatranja ikakve društvene problematike jer se nije željelo opterećivati gledatelje ničim što izlazi izvan okvira zabavljačkih tendencija.
Druga generička odrednica filma sama je priča. U Zaboravu smo bili izloženi bezbrojnim Cruiseovim klonovima, a sada smo primorani neprestano gledati ga kako ponavlja isti dan. U oba slučaja rezultat je isti – beskonačno multipliciranje Toma Cruisea. Na rubu budućnosti nastavlja se na trend visokobudžetnih spektakala katastrofične i apokaliptične tematike u kojima je Zemlja izložena pošastima iz svemira, vlastite prirode ili onih koje su rezultat nerazumna ljudskog djelovanja. U posljednjih pet godina naprosto smo zasipani djelima koja nam predviđaju vrlo mračnu budućnost, koja se međutim svojim pričama i neinventivnošću vrlo malo međusobno razlikuju. Primjerice, nije naodmet ponovno posegnuti za usporedbom sa Zaboravom. U oba filma glavni se protagonist bori protiv izvanzemljaskih pridošlica koje na vrlo agresivan način žele ovladati Zemljom. U djelu Kosinskoga, ako ništa drugo, vanzemaljska vrsta barem djeluje sofisticirano, iako djela barataju već zamornom pretpostavkom prijetnje iz svemira, odnosno zlih i opakih, nadasve demoniziranih aliena koji samo čekaju da nas pokore i unište. Kada smo već toliko ksenofobično nastrojeni, možda bolje nismo ni zaslužili. Liman, međutim, i tu čini korak nazad, pa su njegovi svemirski uljezi meduzasta stvorenja parapsiholoških moći, koja djeluju kao da su pobjegla iz nekakva prastarog B-filma i sada ne znaju što bi sama sa sobom u svom tom barbarizmu digitalnoga doba.
Na rubu budućnosti narativno je organiziran oko dvaju segmenata. Jedan se odvija u Londonu, u vojnoj bazi, smještenoj na Heathrowu, s kojega kreće invazija na Normadiju. Drugi se odvija u Francuskoj. Obezličeni neprijatelji tu dodatno upotpunjuju dojam videoigre, čijim se strategijama Liman obilato služi. Cage u svakom ponovljenom danu napreduje dalje u neprijateljski teritorij u nastojanju da se domogne opakoga izvanzemaljskoga masterminda. Njegovo probijanje neprijateljskih linija nije ništa doli svladavanja nivoa u klasičnoj videoigri dok ne dođe do konačne razine, na kojoj slijedi ultimativni obračun sa zlom. Razmatrano se ne očituje samo u strukturi razvoja priče nego i u redateljevu stilu, koji napadno pokušava pastiširati estetiku videoigre, pa je gledatelj često smješten u perspektivu glavnoga protagonista oboružanog high-tech pucaljkama dok tamani zloduhe koji mu se preprječuju na putu. Način kadriranja, pokreti kamere i montažne akrobacije izravno podsjećaju na to da smo svedeni na ulogu pasivnoga igrača jer komandama upravlja sam redatelj.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. lipnja 2014.
