Fotografija govori više od tisuću riječi

Tonči Valentić, Camera abscondita; Zapisi o ontologiji fotografije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.

  • Tonči Valentić, Camera abscondita; Zapisi o ontologiji fotografije, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.Ukoliko se autor ne bavi suvremenijim, digitalnim tehnologijama, je li danas, gotovo dvjesto godina nakon njezina izuma i nakon bezbroja strukovnih i filozofskih djela o njoj, uopće moguće napisati što novo o analognoj, kemijski procesuiranoj fotografiji i njenim ontološkim značajkama? Hrvatski teoretičar kulture i medija Tonči Valentić nije se dao omesti opterećenjem bogata publicističkog naslijeđa koje se fotografijom bavi na ovaj ili onaj način te se odvažio sročiti knjižicu od devedesetak stranica na malom formatu nazvanu Camera abscondita, podnaslovljenu Zapisi o ontologiji fotografije. Nadahnuto, promišljeno i spisateljski darovito Valentić izbjegava zamke koje bi skeptičnog čitatelja navele da pomisli kako je posrijedi suvišno, reciklatorsko ostvarenje. Riječ je o esejiziranju autora odlično upoznatoga s užestručnom i s interpretativnom literaturom o fotografiji, no koji u njoj kao da nije našao baš onu nijansu doživljaja i emocije kakvu u njemu budi odnos prema svjetlopisu.

    Uvažavajući djela prethodnika, dijalogizirajući s njima, Valentić u Cameri absconditi nastoji literarno zabilježiti tananosti vlastitih refleksija i osjećaja vezanih uz fotografski zapis koji je očito važan čimbenik njegova životnog iskustva. Oslanjajući se na teorije, rasprave i mudroslovne meditacije o fotografiji umnika poput Henrija Bergsona, Waltera Benjamina, Rolanda Barthesa, Susan Sontag, Jeana Baudrillarda, Jacquesa Derride, Eduarda Cadave i drugih, Valentić pronalazi svoj put i promišlja ostvarenje podjednako zanimljivo i poticajno i kao teoretski i kao književni pothvat.

    Esejističkim stilom koji nemalo koketira sa znanstvenim modelima pismenog izlaganja, no u isti se mah odaje i poetici lijepe misli i riječi te se gdjekad doima sugestivnom pjesmom u prozi, Valentić gustim, umirujuće odmjerenim pismom sastavljenim od tečno povezanih bilježaka i fragmenata propituje ideje o fotografiji kao figuri znanja, jeziku spoznaje i zapisu svjetla, o nijemosti fotografske slike koja nam nerijetko može reći mnogo više o svijetu u kojem živimo ili o nekom razdoblju iz prošlosti negoli bezbrojne historiografske ili politološke analize, o fotografiji kao posjedovanju, osjećaju moći, smrti, grobnici živih mrtvaca i grobnici našeg pamćenja.

    Valentić knjigu počinje naglašeno osobno, intimistički, kao malne poetski putopisno sentimentalno nostalgični dnevnik sagledan kroz prizmu tumačenja nekoliko fotografija koje je sam snimio i jedne koju nije uspio snimiti. Vrlo elegantno, postupno prelazi u šire teorijsko raspredanje u kojem interpretacijski obrađuje desetak poznatijih svjetlopisnih radova, među inima i Iza kolodvora Saint-Lazare Henrija Cartier-Bressona iz 1932., koja je po nekima „najvažnija fotografija dvadesetog stoljeća“, potom također Cartier-Bressonov Departman Var, Hyeres iz iste godine te Smrt Chea Guevare iz 1967. nepotpisana autora. Razmatrajući ih, ponajviše se usredotočuje na Barthesove teze o studiumu i punctumu fotografije, dakle o sličnostima i razlikama onoga što proizlazi iz samog sadržaja slike i što nam pomaže smjestiti je u određeni kontekst (studium) i točke atrakcije, zaprepaštenja, najčešće nenadana uvida u narativ koji se nalazi u pozadini određene fotografije (punctum). Usredotočuje se, nadalje, na važnost onoga što nije na fotografiji – na što upućuje i naslov Camera abscondita (abscondita = ono što je odsutno) te na ontološko pitanje: „Prikazuje li fotografija ono što je već prisutno u stvarnom svijetu ili ona otvara neku drugu, alternativnu, stvarnost?“

    Pretresajući navedeno, dotiče se i fotografijina najbližeg srodnika, filma, te spominje, primjerice, djela njemačke redateljice Leni Riefenstahl, kanoniziranu psihološku napeticu Vrtoglavica (Vertigo, 1958) Alfreda Hitchcocka, kao i pisana djela njemačkog kulturologa i sociologa Siegfrieda Kracauera, koji je, podsjetimo se, dao nezaobilazan doprinos razvoju teorije filma. Premda je riječ o dvije različite umjetnosti, bez sumnje film ne bi postojao bez fotografije, odnosno da je statična fotografija neizbježno utkana u svaku pokretnu sliku. Stoga se razmišljanja Tončija Valentića u Cameri absconditi prirodom stvari mogu u određenoj mjeri primijeniti i na razmišljanja o filmu, ne izravno i mehanički, no svakako kao iskričav stimulans za zauzimanje mogućeg gledišta ili za širenje interpretacijskog obzora.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 28. svibnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl