Glavne linije i sporedni rukavci

Daniel Rafaelić, Kinematografija u NDH, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

• Kad je riječ o knjigama, cjelokupnu povijest hrvatske kinematografije, od njezinih početaka do trenutka pisanja ili objavljivanja knjige, u nas su stručno obradila dvojica autora – Ivo Škrabalo u tri opsegom, a djelomično i sadržajem različita izdanja naslovljena Između publike i države (1984), 101 godina filma u Hrvatskoj (1998) i Hrvatska filmska povijest ukratko (2008) te Nikica Gilić u Uvodu u povijest hrvatskog igranog filma (2010). Razni važni i specifični odsječci povijesti hrvatske kinematografije na razne su načine predstavljeni i u mnogim drugim knjigama koje nisu ciljale na sveobuhvatnost. Nedavno objavljena knjiga filmskoga povjesničara Daniela Rafaelića Kinematografija u NDH de facto se pridružuje navedenim djelima Škrabala i Gilića što obrađuju središnji povijesni tijek hrvatske kinematografije, mada je izričito usredotočena na razmjerno kratko četverogodišnje razdoblje postojanja Nezavisne Države Hrvatske
  
  Kako je dosad već dobro poznato te stručno povijesno i filmološki obrađeno, kinematografija u nas do Drugoga svjetskog rata bila je poprilično skromna i neorganizirana. Bila je to „kinematografija bez filmova“ kako ju je nazvao Škrabalo, posrijedi su „tužnije stranice povijesti hrvatskoga filma,“ zapisao je naš doajen filmologije Ante Peterlić. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ovdašnja je kinematografija prvi put sustavno ustrojena i u četiri ratne godine, od travnja 1941. do svibnja 1945.„uspostavljena je,“piše Rafaelić, „filmska djelatnost koja je postala podloga svim naknadnim“. Za vrijeme NDH, 1944., dovršen je i prvi hrvatski dugometražni igrani film, Lisinski u režiji Oktavijana Miletića, koji je po uspostavi nove socijalističke vlasti bunkeriran i potom desetljećima smatran izgubljenim, da bi 1981. pronađen, a nakon toga javno prikazan tek 1990. godine.
  
  Samom činjenicom da je riječ o hrvatskom prvijencu u kategoriji najuglednijeg i najpopularnijeg filmskog oblika, dugometražnog igranog filma, Lisinski zauzima nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatske kinematografije pa ga i Rafaelić naziva „najvećim poglavljem endehaškog filma“. Nije se međutim teško složiti ni s tvrdnjom Marijana Mikca, ravnatelja endehaškog Državnog ravnateljstva za film: „Najveći uspjeh hrvatskog filma su tjednici. Izlazili su redovno svakoga tjedna na određeni dan, usavršavajući se neprestano. Tjednici su iziskivali stalne napore iz dana u dan u toku godina, kad su vladale najteže prilike u zemlji i svijetu,“ razborito je zapisao Mikac svojoj knjizi Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljenoj u emigraciji 1971., govoreći o tjednicima Hrvatska u rieči i slici, kasnije preimenovanima u Hrvatski slikopisni tjednik. Rafaelić će pak najboljim djelom iz produkcije endehaške državne filmske tvrtke Hrvatski slikopis proglasiti kratku komediju Uz čašu piva iz 1943.čiji autori nisu poznati, jer je u ondašnjoj kinematografiji vladao običaj nepotpisivanja tvoraca.
  
  Usustavljivanje filmske djelatnosti u tek osnovanoj državi nije, dakako, bilo znak velike ljubavi ustaša prema sedmoj umjetnosti, nego, kako to nerijetko biva, rezultat svijesti vladajućih struktura o golemom propagandnom potencijalu filma kojem je dana maksimalna državna potpora, što je istovremeno jamčilo i maksimalan nadzor. „Slikopis i slikokaz su obće dobro“, stajalo je u Okružnici Ravnateljstva za film iz 1941. godine. „Slikopis je umjetnost! Slikopis je društvena i uljudbena pojava!“ obznanjeno je u prvom broju filmskoga časopisa Hrvatski slikopis 1942., a jedan je od njegovih ciljeva:„stvoriti uzorno slikopisno obćinstvo i potaknuti književnike, estetike i kritičare na slikopisnu djelatnost.“ U istom tonu, Hrvatske su novine isticale kako će „najbolji prosvjetni i zabavni filmovi svojim biranim sadržajem utjecati na pravilan odgoj radnika“.
  
  Endehaškom kinematografijom, koja doduše ne skriva neke neotkrivene bisere, no koja jest nezaobilazna činjenica i čiji su proizvodi vrijedan povijesni dokument, prethodno su se donekle pozabavili u nas Ivo Škrabalo i Vjekoslav Majcen te u Srbiji Dejan Kosanović i Petar Volk. Ali nitko to nije učinio opširno i temeljito poput Rafaelića čiji je rad na toj knjizi trajao deset godina i koji je u tom razdoblju istražio i na svjetlo dana iznio mnogošta što je gdjekad uredno, gdjekad neuredno pohranjeno, ležalo u ovdašnjim i inozemnim arhivima i čekalo da do njega dopre zainteresirani proučavatelj.
  
  Na jednome mjestu Rafaelić zapisuje kako su njegovi istraživački apetiti katkad preveliki. Ta je, u ovakvom radu hvalevrijedna karakteristika, u knjizi vidljiva kako u pomnom evidentiranju izvora tako i u strasnom navođenju brojnih potankosti. Primjerice one da je takozvana kinox oprema Škole narodnoga zdravlja Andrija Štampar za prikazivanje filmova u provinciji „imala ručni projektor s akumulatorom od 12 V i 46 ampersati što je omogućavalo deset projekcija po dva sata“. Ili kada bilježi da je 1. međunarodni kongres uzkog slikopisa započeo „u zgradi Trgovinske komore, III. gudačkim kvartetom u A duru Ivana Mane Jarnovića, u izvođenju Zagrebačkog kvarteta, u ponedjeljak 17. svibnja 1943. godine, u 11 sati.“  Isto tako i u rekonstrukcijama kronologije nastanka mnogih filmova snimanih tada u Hrvatskoj, kao i u gustioznom posvećivanju prostora i pažnje izvorima koje bi drugi autor možda procijenio efemernima, kao što su dnevnik domobrana protuzračne obrane potpisan pseudonimom PAJ-PO o snimanju filma Ljudi u oluji 1941. u režiji Fritza Petera Bucha, naslovljen Reportaža jednog domobranca koji je prisustvovao snimanjima jednog filma ili izvještaj dvojice zagrebačkih kinooperatera koje su, za službenog obilaska mjestašaca nedaleko od Zagreba, 1943. nakratko zarobili partizani da bi ih potom pustili vrativši im njihov osobni novac i vrijednosti, a rekviriravši samo državno vlasništvo, uključujući i popularan njemački film Kora Terry (1940) Georga Jacobyja s tadašnjom zvijezdom Marikom Rokk u glavnoj ulozi.
  
  Rafaelić detaljno prenosi sadržaje svih filmova – hrvatskih, o Hrvatskoj i nekih rado gledanih u Hrvatskoj u to vrijeme – te navodi sve što može pomoći u razumijevanju njihova nastanka. Svakako najdragocjeniji rezultat neumorna traganja jest to da je ono dovelo do Rafaelićeva pronalaska filmova koji su se od rata smatrali izgubljenima, kao što su Život hrvatskog seljaka iz 1943. i Agram iz 1944. Oktavijana Miletića te nikad, čak ni u NDH, prikazan Radium – izvor zraka iz 1944. istoga redatelja, danas dostupan tek u okrnjenom obliku. 
  
  Za razliku od Škrabalova sočna pisma u stilu romansirane biografije i Gilićeva revalizatorskoga kompendijskog osvrta, Rafaelić gdjekad, uvijek na mjestu, napušta takozvani objektivno-promatrački pogled i tekst šarmantno oživljava uvođenjem ja-forme u kojoj se, odgovarajuće stvarnosti, predstavlja kao istraživač i pronalazač zametnute građe te voditelj intervjua s preživjelim sudionicima i svjedocima. Znanstveno validno, no izbjegavajući moguće zamke specijalističke nerazumljivosti i zakučastosti, Rafaelić je sustavno, studiozno obradio i rasvijetlio glavne linije, sporedne rukavce, brojne zakutke i epizode što su izgradili područje kojim se bavi te u zaokruženom obliku na vidjelo iznio mnoge nepoznanice iz dosad slabo istražena razdoblja naše filmske povijesti.
  
  Knjiga je opremljena s pedesetak fotografija, kazalom i bibliografijom, a ovitak resi dojmljiva, istovremeno duhovita i prijeteća ilustracija Vesne Baranović. Unatoč tome što je u knjizi pomno obrađen svaki film snimljen u vrijeme NDH, pomalo nedostaje zasebna filmografija, dok je lektorsko-redaktorska pažnja popustila toliko da je duž knjige rasuto više pravopisnih i tiskarskih pogrešaka no što je uobičajeno, a neki se dijelovi teksta čak i ponavljaju.
  
  No nemojmo završiti na prigovornoj noti. Posrijedi je velik pothvat, važna i zanimljiva knjiga, obavezna literatura svakog ovdašnjeg filmoljupca koja ne samo da posve ostvaruje nego i nadilazi svoju prvu namjenu filmskohistorijskog djela.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl