Što je crno u crnom valu?

Boris Buden, Želimir Žilnik, Uvod u prošlost, Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad, 2013.

• Novosadski Centar za nove medije_kuda.org objavio je 2009. iznimno multimedijalno izdanje Želimir Žilnik: za ideju – protiv stanja, a suradnja tog agilnog kolektiva posvećenog istraživanju novih kulturnih odnosa, suvremene umjetničke prakse i društvenih tema sa slavnim sugrađaninom, još intenzivno stvaralački aktivnim veteranom slavnoga filmskog crnog vala, redateljem Želimirom Žilnikom, otjelotvorila je krajem 2013. novi, ponovo neobičan i osobito zanimljiv naslov. Riječ je o knjizi Uvod u prošlost što je zajednički autorski potpisuju filozof i kulturolog Boris Buden kao autor tekstova i voditelj razgovora, Želimir Žilnik kao odgovarač na pitanja i kuda.org kao inicijatori, urednici, redaktori i koordinatori knjige i pothvata.
  
  Skromno i jednostavno, ali zanimljivo dizajnirana knjiga od dvjestotinjak stranica prethodno je objavljena online, u virtualnom izdanju, gdje je i nadalje dostupna. Začeta je 2009. kada je Buden opširno intervjuirao Žilnika, no rečeni razgovori nisu tek standardno uređeni i zapisani u knjižnom obliku, nego su poslužili kao temelj, odskočna daska za daljnju obradu. S jedne strane kao nadahnuće za Budenove eseje, a s druge kao polazna točka Žilnikove pismene razrade njegovih usmenih ad hoc odgovora u opsežne, sadržajne i zaokružene te, kako on sam naglašava, faktografski dvaput provjerene priloge, na kraju objavljene u formi intervjua.
  
  Kako Buden objašnjava u predgovoru, Uvod u prošlost nije knjiga o Želimiru Žilniku. Riječ je o knjizi o prošlosti, mahom ovdašnjoj, odnosno o nekim njezinim dijelovima, uglavnom onima u kojima je sudjelovao Želimir Žilnik i o njihovoj nazočnosti u našoj današnjici, u našoj svijesti. Prošlosti se, međutim, ne prilazi stručno historičarski, nego upravo sumnjajući u disciplinarnu kompetentnost profesionalaca iz toga područja, ne priznajući takozvano jedinstvo historijskog vremena. Prošlost nije nešto definirano što je iza nas, prošlost je, veli Buden „sada, ovdje, u svemu, za svakoga, aktualnija je od sadašnjosti i neizvjesnija od budućnosti, o kojoj je svatko pozvan da sudi, da je se na vlastiti način sjeća, razumijeva i (re)kreira. Ona nije dimenzija vremena, nego kulturni artefakt, ona se ukazuje u dimenziji kulturne razlike.“
  
  Zašto onda, možemo se pitati, Buden jednostavno nije ispisao svoja razmišljanja ne vežući se za lik i djelo Želimira Žilnika? I zašto je izabrao baš Želimira Žilnika? Odgovor na drugo pitanje daje sam Buden. Žilnika je izabrao zato što on nije samo svjedok prošlosti, nego (je bio) i kreator događaja. A pokušavajući odgovoriti na prvo pitanje, pretpostavit ćemo da je Žilnik bio kompatibilan i poticajan sparing partner Budenu i njegovim razmišljanjima, kao i da to da Buden osobito cijeni Žilnikovu kreativnost i stavove. Govoreći, dakle, ponajviše o odnosu naše prošlosti u samoupravnom socijalizmu i današnjice u kojoj je ta prošlost snažno prisutna – jer „živimo u vremenu i kulturi čija je glavna značajka nezajažljivo zanimanje za prošlo“ – Buden i Žilnik uglavnom ističu pozitivne aspekte bivšeg sustava koji je, smatraju, u osnovi nudio više razloga za zadovoljstvo i optimizam no što ga nudi današnja dominantna paradigma neoliberalnog kapitalizma.
  
  Oslanjajući se na šačicu publicističkih naslova umnih svjetskih autora, Buden u angažiranom esejističkom tonu zagleda u nekoliko društveno-ekonomsko-politički ključnih točaka poslije Drugoga svjetskog rata te ukazuje na iskrivljenost opće medijske slike o uzrocima aktualne svjetske recesije. Slike iskrivljene namjernim, promišljenim potezima arhitekata regresije, moćnika kojima ona odgovara. Pritom se Buden ne pretvara da otkriva što novo, nego naprosto upozorava na već obznanjeno i zauzima se za povećanje vidljivosti odavna razrađenih, javnosti ponuđenih i dostupnih teorija i istraživanja, no koje nisu zauzele važnije mjesto u formiranju javnog mnijenja. Najkraće rečeno: cilj neoliberalnih reformi je osloboditi državu od socijalnih obveza koje je preuzela pod pritiskom radničkih sindikata i utjecajem socijaldemokratskih partija nakon Drugoga svjetskog rata, a osnovna funkcija neoliberalne države je olakšati, pojednostaviti, ubrzati, stimulirati profitabilnu akumulaciju kapitala.
  
  O prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije, Buden i Žilnik govore u poglavljima naslovljenima nekima od najprepoznatljivijih toponima ondašnje države: UDBA, Cenzura, Staljinizam, Tito, JNA. Na svaku od zadanih tema Žilnik progovara kroz vlastita, često sočno duhovita anegdotalna iskustva filmaša, iznoseći artikulirane i uvjerljive stavove, raščlambe i dijagnoze. Premda kao istaknut predstavnik crnog vala svojedobno praktički istjeran iz SFRJ, Žilnik u svojim životno-profesionalnim pustolovinama pronalazi više razloga za zadovoljstvo, negoli za nezadovoljstvo, hvaleći na svoj način i cenzorski sustav i Tita i JNA, ukazujući na njihove brojne vrline. Ne znači to da smatra da je model samoupravnog socijalizma u SFRJ bio savršen, ali nije bio loš, osobito u nekim razdobljima, točnije šezdesetih i krajem sedamdesetih. No kao što se malne beziznimno kad-tad dogodi u svim sferama, postupno su ga uništili oni koje Žilnik naziva karijeristima i laktašima. Glede konkretnih filmova, kroz Žilnikova podsjećanja ponajviše ćemo saznati o nekim okolnostima nastanka njegovih ranih dokumentaraca, potom Zlatnim medvjedom nagrađenog dugometražnog prvijenca Rani radovi iz 1969., nedovršenog sljedećeg filma Sloboda ili strip, o njegovu boravku u Njemačkoj te o dokudrami Tito po drugi put među Srbima iz 1993., kao i o malo poznatom promidžbenom dokumentarcu Uloga vojske u istoriji Bjelovara (1970) koji je po narudžbi nadređenih režirao za služenja JNA.
  
  Neke teze Buden objašnjava i razrađuje na primjerima poznatih filmova, ali ne Žilnikovih, približno u stilu koji smo najbolje imali priliku upoznati kroz djela Slavoja Žižeka. Tako će, pojednostavljeno, fenomen kulturne inicijacije Buden predočiti na modelu američke glazbene melodrame Zvijezda je rođena (A Star is Born, 1954) Georgea Cukora, efekt po malog čovjeka pogubnih reformi bivše britanske premijerke Margaret Thatcher na primjeru britanske glazbene humorne drame Borimo se do kraja (Brassed Off, 1996) Marka Hermana, postojanje neoliberalno kapitalističkih formi u samoupravnom socijalizmu SFRJ na primjeru jugoslavenske crnovalne drame Kad budem mrtav i beo (1967) Živojina Pavlovića, a trajnu dominaciju Zapada kao stalne budućnosti, nad Istokom koji je uvijek tek „prijevod originala“, na primjeru brendiranja TV-formata talent-šoua i instantnog pjevačkog uspjeha neugledne britanske domaćice Susan Boyle u takvom šou, naziva Britain's Got Talent, 2009.
  
  Zaključno, Buden će se pozabaviti i pitanjem „Što je crno u crnom valu?“ Raščlanjujući tekst Crni val u našem filmu Vladimira Jovičića, objavljen kao podlistak dnevnih novina Borba u kolovozu 1969., koji je javnosti predstavio termin crni val i ideološki negativno ocijenio filmove koji mu pripadaju, Buden zaključuje da je najcrnje u crnom valu bilo to što su ti filmovi pokazali da je u stvarnosti u nas uistinu došlo do kraja društvene borbe, čega je Partija bila svjesna, no nije mogla dozvoliti da bude tako kulturno reprezentirana. Crni val ne valja, veli Buden, reducirati na postkomunistički klišej o umjetnosti koja se u totalitarizmu bori za svoju slobodu, nego je riječ o društvu koje se s umjetnošću bori za svoju sliku.
  
  Nesvakidašnja, čitka, intrigantna formom i sadržajem, knjiga Uvod u prošlost daje zanimljiv pogled na pojam i važnost prošlosti u našem doživljaju sadašnjosti i budućnosti, osobito u nas, sada, s obzirom na događaje u posljednjih sedamdesetak godina, na fonu društveno-političko-ekonomskih zbivanja u svijetu u istom razdoblju. I s time sretno konteksualizira i sljubljuje jednako zanimljiva razmišljanja filmaša Želimira Žilnika i pogled na dio njegove karijere.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. svibnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl