
Noa Darrena Aronofskoga naoko izgleda kao kalkulantski skrojeno djelo koje pokušava pažljivo izbalansirati autorove idejne preokupacije s formom skupog studijskog projekta. Uzeo je biblijski okvir priče, koji je potom slobodno preradio, upakirao ga u žanrovske konvencije filma katastrofe da bi zadovoljio komercijalne prohtjeve producenata i sklonosti gledatelja prema bombastičnim filmskim spektaklima, te ga zaogrnuo kreacionističkim i ekološkim velom. Pretpotopna civilizacija Aronofskoga svojom specifičnom scenografijom odaje dojam postapokaliptičnosti, kako kulturno tako i moralno, te joj je potrebna nova apokalipsa koja će je do kraja dotući. Tek nakon tog pročišćenja kroz patnju svijet se ponovno može stvoriti u novoj, nevinoj inačici koja bi bila u dosluhu sa Stvoriteljem i prirodom. Zato redatelj na početku suprotstavlja Noinu obitelj, koja nastoji uz sva iskušenja brutalne stvarnosti živjeti u skladu sa Stvoriteljevim prohtjevima, te ostatak ljudstva – Kainovo pleme – koje je stvorilo industrijski razvijenu civilizaciju, ali je svojim gramzivim i neodgovornim načinom ponašanja dovelo Zemlju na rub propasti.

Parabola Aronofskoga nije pretjerano kompleksna jer njegovi su ekološki fetiši povezani s referencama na kulturu kasnog kapitalizma, njezinu duhovnost u opadanju te čovjeku očito urođene destruktivne nagone. U tome je Noa vrlo blizak Cameronovu Avataru koji je također vrlo nesistematično pokušao svoju (ekološku) idejnu potku skrojiti od niza popularnih i pomodnih ideja koje kruže u našoj kulturi, uz taj dodatak što se ovoga puta Boga napadno pokušava vratiti u univerzum. Spomenute ideje odveć su nabacane i nesustavne da bismo uopće mogli govoriti o ikakvom zaokruženom intelektualnom pogledu autora.
Problem filma nisu banalni i sa znanstvenoga stajališta apsurdni temelji priče koji se pozivaju na evolucijski kreacionizam. Njega Noa (Russell Crowe) izlaže svojoj obitelji dok plutaju vodenim svijetom u arci, ne bi li im objasnio postupke svoga niti malo milostiva Stvoritelja, što Aronofsky inscenira u svekolikoj raskoši videospotovske estetike. Svrha je priče da učvrsti njihov moral te opravda Noino djelovanje. Svatko u konačnici ima pravo na svoju inačicu priče, samo je pitanje koliko ste skloni provesti dva sata gledajući film koji nije daleko od metafizičkoga kiča. Aronofsky je smetnuo s uma da svijet još uvijek nije zaboravio na njegovu Fontanu (The Fountain, 2006). Prema svojim idejnim premisama, Noa se u redateljevoj filmografiji izravno nastavlja na spomenuti film, premda kičeraja nisu bili lišeni i njegovi nešto manje bombastični naslovi poput Crnoga labuda (Black Swann, 2010), koji nije bio daleko od ušminkane verzije Verhoevenovih Showgirls (1995).

Aronofsky želi da mu inscenacije priče bude grandiozna na što upućuje mizanscena i niz pseudoepskih totala u prvoj polovini filma kada se postavljaju osnovne konture civilizacije koja je izgubila svoj kompas. Mističnost cjeline pokušava se naglasiti Noinim vizijama koje su nemaštovito videospotovski režirane te daju filmu štih trećerazredne produkcije. Prva polovina filma djeluje kao da se redatelj zaneseno igra Petera Jacksona, očito želeći stvoriti religijsko-ekološki pandan njegovim Gospodarima prstenova. Druga polovina djela dobrano je nadahnuta danas, s razlogom, pomalo zaboravljenim spektaklom Vodeni svijet (1995) Kevina Reynoldsa, samo što lik Kevina Costnera nisu progonili glasovi u glavi unatoč silnoj žegi kojoj je neprestano bio izložen. Prostorna dimenzija filma napadno podsjeća na novozelandske pejzaže, a put Noine obitelji prema obitavalištu djeda mu Metuzalema (Anthony Hopkins) u sjećanje priziva putešestvije prstenove družine, dok dizajn Čuvara, okamenjenih palih anđela, kao da je izronio iz Jakcksonove tvornice digitalnih čudesa.
Dva su osnovna problema filma – režija Aronofskoga i scenarij koji potpisuju redatelj i Ari Handel. Dvojac se silno trudi da im film na intelektualnoj razini bude trodimenzionalan, ali ako zanemarite njegovu pretencioznost, suočeni ste s jednodimenzionalnim ostvarenjem koje ima potencijala da mu ugled s vremenom naraste tako što će se buduće generacije gledatelja prema njemu moći odnositi kao prema kultnom treshu. Noa je, prije svega, iznimno traljavo režiran. Priča je rastegnuta na beskonačnih sto i trideset minuta, iako bi se mogla svesti na sat vremena. Vizualna grandioznost isprepliće se s kompjuterskom animacijom i vizualnim eskapadama, koje, kao što sam već rekao, nastoje film zaogrnuti u vizionarsko ruho, iako promašuju učinak i vjerojatno su posljedica želje da se zadovolje parametri 3D formata.

Djelo se, fabulativno, raspada na dva dijela. U uvodu dobivamo pozadinu priče u kojoj se naznačuje motivacija za daljni razvoj naracije. Potom pratimo odrasloga Nou i njegovu obitelj od trenutka kada mu se Stvoritelj obraća pa sve do gradnje arke. Da gledatelji ne bi zaspali, Aronofsky je morao razviti čvrstu agonsku strukturu, koja se račva na dva kolosijeka. Prvi predstavljaju unutrašnji obiteljski razdori. Noa ima tri sina – Hama (Logan Lerman), Šema (Douglas Booth) i Jafeta (Leo McHugh Carroll). Posvojena kćer Ila (Emma Watson) samo je jedna pa Hama užasno muči što će do kraja života ostati djevac te neće moći zaokoračiti u odraslost. Moli oca da mu pribavi ženku. Svjetan sam činjenice da imenica ženka u kontekstu ženske osobe zvuči vrlo ružno, no Aronofsky žene upravo tretira kao ženke – objekte za puki rasplod. Noa se pritom ponaša kao Freudov nekastrirani praotac, koji nesmiljeno raspolaže životima svojih sinova i žena te uskraćuje užitak. Iako mu to nije bila namjera i čini mi se da mu se to nehotice potkralo, jedino što je autor uvjerljivo uspio prikazati je muški strah od kastracije jer Noa je za svoje sinove opaki kastrator, a dojam je dodatno pojačan jezivom glumačkom kreacijom kamenoga Russella Crowea.
S obzirom na njegovu glumačku kreaciju Noe, gledatelj se tijekom filma s razlogom pribojava da će u određenom trenutku pobiti sve živo i neživo na arci. Obiteljski sukobi redatelju koriste da naglasi psihološku i melodramatsku komponentu u djelu. Noa sumnja da njegova obitelj, iako odabrana za velike čine, ipak nije dostojna misije jer članovi pokazuju slabosti kao i ostali ljudi.Vanjski segment agonske arhitektonike otpada na sukob Noe i vođe Kainova klana Tubala (Ray Winstone), koji silom želi prkositi Bogu te se ukrcati na arku. Za razliku od prvoga, koji vjeruje u božanske zakone, drugi se pouzdava isključivo u zemaljske. Drugi dio filma otpada na arkino plutanje potopljenim svijetom, gdje se agonska struktura postavljena u prvome dijelu filma razrađuje. Negativca se nismo uspjeli riješiti jer se ušuljao u brod kako bi gledatelje držao u neizvjesnosti pa kvari povodljivoga Hama, a Illa zatrudni s najstarijim sinom te rađa dvije kćeri blizanke, koje bi, eto, trebale biti ženama dvojici mlađe braće.

Redatelj se trudi naizmjence prikazati obje perspektive i time potaknuti rast napetosti u gledatelja, no problem je što je cijela situacija razvučena i traljavo kontrastirana. Posljedica je to loše scenarističke razrade. Likovi su svedeni na tipove i lišeni psihološke dimenzije. Primjerice, Noina supruga (Jennifer Connelly) i sinovi svedeni su na tipski prikaz jedne negativne strasti (Ham i požuda). Psihološka neuvjerljivost i jednodimenzionalnost dodatno je pojačana slabim glumačkim izvedbama, što se ne odnosi samo na Russella Crowea. Jennifer Connelly, inače poprilično dobra glumica, svedena je na uvredljivo papirnatu ulogu majke, koja je, poprilično formulaično mora se priznati, zadužena za melodramatične tonove u priči. U trenutku kada moli Nou da ne ubije vlastite unuke Connelly je u tolikoj mjeri preglumljena da njezin nastup stvara nelagodu. Niti mlađi glumci se nisu uspjeli nositi s loše koncipiranim likovima i jezivim dijalozima („Obećao si mi da ćeš mi nabaviti ženu!“), a Anthony Hopkins kao da je zalutao iz neke fantazije Petera Jacksona.
Povezivanje strategija filma katastrofe s fantastičnim elementima i obiteljskom melodramom također je vrlo nekoncizno postavljeno jer se prve koriste isključivo da bi se razvio akcijski segment filma, a druge postoje, iako svedene na niz stereotipnih obiteljskim situacija, da bi djelo dobilo svoju emocionalnu dimenziju. Osim što je posrijedi scenaristički i narativni kaos od filma, Noa je intelektualno uvredljivo ostvarenje. Iako je biblijskim prototekstom baratao slobodno, Aronofsky je zadržao poprilično mizogin odnos prema ženskim likovima. Noa je isključivo muška priča koja se temelji na odnosu naslovnoga lika i Stvoritelja pa će time novi svijet biti muškarčevo djelo, u kojem su žene prikazane kao agensi kojima su emocije i mala zajednica važnije od većih društvenih struktura. Obje žene u filmu prvenstveno žele zaštiti članove obitelji te ne gledaju širu sliku poput Noe. One su svedene na jednodimenzionalne entitete čiji je jedini zadatak razmnožavanje. Uostalom, u propovijedi na kraju filma glas u voice overu kaže: „Množite se!“
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. travnja 2014.
