Distancirano i strastno

Goltzius i Pelikanova družina (Goltzius and the Pelican Company), red. Peter Greenaway

• 
  
  Britanski redatelj Peter Greenaway svjetski je ugled stekao osamdesetih godina prošloga stoljeća, nizom osebujnih takozvanih art filmova, a tada je, pa sve do kraja devedesetih i u nas bio uvelike cijenjen i zapažen. Ne toliko u svijesti široke publike, koliko kod posvećenijih filmoljubaca i onih sklonih zahtjevnijim, inovativnijim, ekscentričnijim celuloidnim sadržajma. Nekim je djelima, kao što bješe Kuhar, lopov, njegova žena i njezin ljubavnik (The Cook, the Thief, His Wife & Her Lover, 1989), koji je u nas prikazivan na redovitom repertoaru uvjetno rečeno nespecijaliziranih kina, stekao i širu popularnost.
  
  No od 1999. godine i filma Osam i pol žena (8 ½ Women), Greenaway kao da je za nas prestao postojati. Doduše, 2000. se godina drži određenom prekretnicom u njegovoj karijeri, jer se otad počeo intenzivno baviti multimedijskim aktivnostima, ali filmove svejedno nije prestao snimati. U 21. stoljeću autorski potpisuje petnaestak naslova, među kojima i nekoliko nimalo neambicioznih dugometražnih igranih filmova, no s kojima se uglavnom nismo imali prigodu službeno upoznati. Greenawayev se opus živo razvija, premda je autor ušao u osmo desetljeće života, a pitanje njegove prezentnosti i popularnosti očito nema mnogo veze s kvalitetom njegova rada nego tek s vjetrovima moda i trendova.
  
  Nedvojbeno pripadnik kruga umjetnički najvibrantnijih i najzanimljivijih filmaša posljednjih desetljeća, Peter Greenaway je svoj zasad posljednji dugometražni igrani film Goltzius i Pelikanova družina snimio ni manje, ni više, nego u Hrvatskoj, štoviše u hrvatskoj koprodukciji. Takozvanoj manjinskoj koprodukciji, ali film je svejedno djelomično hrvatski. No s obzirom na spomenuti pad dionica njegove popularnosti, kao i na njegovu nevoljkost da se stavi na raspolaganje lokalnim medijima, rečenoj je činjenici pridana manja važnost od zaslužene. To više što Goltzius nipošto nije slabašan rad izmorena autora na zalasku karijere, nego je riječ o itekako živom djelu stvaratelja punog elana, strasti i izvedbenog iskustva.
  
  Sniman tijekom ljeta 2011, Goltzius i Pelikanova družina u nas je premijerno prikazan na Festivalu igranoga filma u Puli u srpnju 2013, potom je na redovnom kino-repertoaru kratko i razmjerno nezapaženo zaigrao potkraj iste godine da bi odnedavno postao dostupan i na DVD-u. Kako je kod Greenawayja, školovanog slikara, najčešće slučaj, i ovom je prilikom njegovo zanimanje usmjereno na bavljenje umjetnošću, ponajprije likovnom, kako u sadržajnom tako i u vizualnom smislu. Glavni, naslovni lik i narator filma stvarni je nizozemski slikar, crtač, graver i tiskar Hendrik Goltzius koji ovom zgodom, krajem 17. stoljeća, sa svojom Pelikanovom družinom dolazi k Markizu od Elzasa da bi od njega tražio sponzorstvo za kupnju skupocjenog tiskarskog stroja i pokretanje projekta tiskanja erotiziranih inačica starozavjetnih priča.
  
  U vizualnom smislu, Greenaway uz pomoć nizozemskog ravnatelja filmske fotografije Reiniera van Brummelena te majstora scenografije, kostimografije i maske – među kojima su istaknut doprinos dali i hrvatski filmski djelatnici Blanka Budak, Ana Buljan, Damir Gabelica i drugi – kompozicijski, mizanscenski i koloritom ostvaruje izniman likovni sklad nadahnut renesansnim, baroknim i flamanskim slikarstvom. Kamera je najčešće postavljena frontalno u odnosu na likove, a oni su pak najčešće razmješteni razmjerno plošno. Najveći je dio filma zasićen gustim crninama i teži monokromnosti ostvarenoj crno-modrosivo-ružičastosmeđim tonovima s bordo-crvenim naglascima, da bi povremeno, vrlo dojmljivo, kao obasjane zrakom božjom, zaigrale kakve šarolike skupine boja.  
  
  Mahom snimljen u zapuštenom ambijentu zagrebačke bivše tvornice željezničkih vagona Gredelj, film smješten u prošlost snažno je obilježen dahom budućnosti, intrigantno obratno od inače češće prakticiranog retro-futurističkog pristupa. Budućnosnost je dodatno ojačana načinom razgovora i odnosima među likovima koji više nalikuju na one iz 20., 21. negoli iz 17. stoljeća kao i obiljem neskrivenih digitalnih postprodukcijskih intervencija u sliku, onih koje se ne trude mimikrijski stvoriti iluziju pretpostavljene filmske realnosti, nego su joj pridodane kao vidljivo artificijelno sredstvo izražavanja. To su primjerice slova koja se kreću ekranom, narisani okviri unutar okvira ili čak posve očito, kao olovkom ili tušem na papiru narisana scenografija, čemu valja dodati i nerijetko pribjegavanje tehnici višestruko podijeljenih ekrana i višestrukih ekspozicija. Osobit dojam daju gotovo neprestani svjetlosni efekt titranja vode koji stvara privid neuhvatljive onostranosti ili pak snolikosti i tome sličan efekt magličaste koprene što učestalo prekriva sliku kao i nerijetko projiciranje predimenzioniranih rukopisnih slova preko svega što vidimo, a što dodatno upozorava na to da je riječ o priči, o artefaktu, a ne o stvarnosti. 
  
  Visok stupanj stilizacije i očuđenja razvidan je u svakom segmentu cjeline. Vizualno je bogatstvo popraćeno i zvukovnom igralačkom slojevitošću, a naslage značenja prisutne su i u pripovjednom izlaganju. No u tom odsječku leži i najveći nedostatak filma. Pregledna, klasično razumljiva naracija, naime, Greenawayu nikad nije bila prva briga pa tako nije ni ovdje. Premda načelno strukturiran kao serija razmjerno jasno odijeljenih poglavlja u kojima članovi Pelikanove družine uprizoruju biblijske pripovjesti, što gledatelju omogućava razmjerno lako snalaženje, Greenawayjev scenaristički pristup više nalikuje bilježenju toka svijesti negoli fabuliranju. A bez obzira na varijacije, dvosatni niz esejističkih rasprava o sličnim motivima – riječ je ponajviše o seksualnim tabuima koji u zavjetnim knjigama nisu tako prikazani te o njihovoj kasnijoj umjetničkoj reprezentaciji – nakon nekoga se vremena može učiniti donekle zamorno redundantnim, baš kao i pretakanje rečenih razmatranja u pokretne slike.
  
  Mada fabula jest jedan od važnjih zaloga za popularnost nekog filma kod šire publike, ona ipak nije prva vrijednost sedme umjetnosti. Istovremeno intelektualan i karnalan, hladno distanciran i gorljivo strastan, pedantan i razbarušen, strog i slobodan, Goltzius i Pelikanova družina Petera Greenawaya vrsno je ostvarenje koje pruža mnoga prerijetko viđena slikopisna zadovoljstva.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. studenoga 2013.

Piše:

Janko
Heidl