Kekina čežnja

Majstori, red. Dalibor Matanić

• 
  
  Hrvatska konačno ima kinematografiju. Neupitno. Sa svim, kako lošim tako i dobrim posljedicama istoga. Ima tu drame, akcije, arta, politike..., a na kraju ima i komedije. Ako uzmemo pretpostavku da je zabavna komedija bila ona filmska vrsta koja je prva privlačila veliki broj gledatelja, onda je ista i primordijalni kino-žanr. Dakle, ako uzmemo u obzir činjenicu da je prošlogodišnji Festival u Puli iznjedrio cijeli niz vrlo raznorodnih, raznovrsnih i raznožanrovskih filmova, tada je jasna i prva rečenica ovoga napisa. Kao ultimativne primjere spominjem, s jedne strane film Bobe Jelčića Obrana i zaštita, krajnje ozbiljan i polit-sociološki angažiran film, a s druge, kino-zabavnicu, Majstori Dalibora Matanića, krajnje neozbiljno i zaboravljivo djelce. Netko bi mogao pomisliti da potonjem kino ostvarenju nešto zamjeram, no o to me nipošto nije riječ.
  
  Autor koji je u našim prilikama uspio iznjedriti osam cjelovečernjih igranih filmova i još podosta doista uspjelih kratkih, artističkih filmskih studija, držim, ponovno uzima daha između dvaju amibicioznijih projekata. Zapravo, cijeli Matanićev opus svjedoči vrlo raznorodnim temama i pristupima. Jedan od najboljih fimova u neovisnoj HR-kinematografiji Kino Lika (2008), bio je autorovo povrđivanje kao neprijeporno samosvjesnog filmaša koji je sposoban iznjedriti višeslojan film o mentalitetu i običajima nacionalne mu sredine. Prije toga, inicijacija njegova takovrsna talenta bila je i gorko-cinična društvenokritička opservacija pod naslovom Fine mrtve djevojke (2002), gdje propituje fašistoidne korijene i atavizam naravi ovdašnje konstrukcije identiteta.
  
  Iako mu ostali filmovi ne dosižu te autorske uzlete, Matanić je i u njima pokazivao da zna napraviti prijemčiva kino-djela o kojima se priča. U najnovijem je filmu, zapravo, zatvorio krug otpočet sa prvijencem Blagajnica hoće ići na more (2000) postmodernom komičnom travestijom koja umnogome inaugurira jedan vrlo prepoznatljiv redateljski rukopis. Sklonost bizarnostima, pomiješanosti osjećaja, tragikomici svakodnevlja, ali i simpatija za socijalno deprivirane... – sve to začinjeno s vrlo osobitim smislom za humor – odlike su spomenuta osebujnog kino-rukopisa.
  
  Koliko od svega toga ima u Majstorima? Svega pomalo, ali opet gotovo da i nema ničega od Matanićeve neprijeporne duhovitosti. Jer, pripovijest o zanemarenoj kućanici Keki (Areta Ćurković) i njezinu pomalo ograničenom suprugu, željezničaru Baji (Nikša Butijer) ne uspijeva zaobići jednu, vrlo si usko zadanu, šablonu. Paradigmatski obrazac kao i shema po-mo slapsticka, potiru bilo kakvu karakterizaciju likova. Imamo tek karikaturizaciju. Znam, znam... radi se o jednoj nepretencioznoj kino zabavi za cijelu obitelj. Ipak, narativna linija filma niti jednom – ama baš nijednom! – ne izlazi izvan samozadane si shematike. Iako lik Keke u nekim trenucima podsjeća na onaj naslovne junakinje iz Tri muškarca Melite Žganjer (1998) Snježane Tribuson – a posebice u latino-plesu s ribarom Lujom (Bojan Navojec)! – njezina je čežnja, čini se, bespovratno jalova, jer joj je filmski partner zapravo sasvim nepopravljivo bezličan lik. Baja je u interpretaciji – u zadnje vrijeme nezaobilazna HR-kino-glumca – Nikše Butijera, netko za koga vjerojatno nitko ne bi pošao, pa ni u šali!
  
  Kada Keka konačno odlučiti nešto promijeniti u svom životu i odlazi u malo misto, nastojeći resetirati bračno putovanje s medenog mjeseca, neće biti niti jednog otponca koji bi tanku pričicu učinio imalo emotivnijom i dopadljivijom. Jer, i u komediji imamo neke emocije... pa bile one i duhovitošću skrivene. Dakle, kada Ilija (Goran Bogdan) kaže Baji da je „dobar čovjek“, mi mu nemamo iz bilo kojeg razloga povjerovati. (Čak ni kad ga prima u svoju Ladu!). Jedino ako dobar, zapravo, nekim silogizmom znači glup, ili nemušt... (Sjetimo se samo jednog filmskog lika koji tjelesno podsjeća na Matanićeva Baju. Marián Labuda u Menzelovu Selo moje malo /1985/ tamo doista pokazuje svoje dobro srce, ali i karakter vrijedan respektiranja.)
  
  Naslovni je lik, zapravo, majstor-Ilija. Ilija je mahniti sladostrasnik koji iza Bajinih leđa salijeće Keku. Iako njegova karikiranost u pokretu ponajviše duguje slapstick komedijama Mac Sennetta, a zatim Chaplina i Keatona, on je i lik s kojim bi se poneko možda mogao i poistovjetiti. (?) Zašto? Ponajprije stoga što u njemu ima života, pa makar i kroz suludu strast. Mahnitu da, ali ipak strast. Ilija bi se jedini mogao uklopiti i u film Majstori, majstori (Goran Marković, 1980). Njegov ulazak u film svakako je izuzetno efektan kadar-sekvenca Majstora. Paralelna vožnja kamere koja Iliju prati od izlaska iz kuće, pa preko cijelog niza šlampavosti, svojom dinamikom ne treba se postidjeti niti gegova braće Marx! Katastrofu na djelu, nadalje, Bogdan i Matanić razvijaju i u Kekinu domu. Sjajno je to odlumljeno i režirano! Međutim, u cjelovečernjem filmu – pa trajao on i tek 75 minuta – ubrzo dolazi do zasićenja. Padovi i nespretnosti ponavljanjem gube svoju duhovitost. Lik koji popunjava četverolist protagonista je galeb-neženja Lujo. Navojec se sjajno snalazi u nizu stereotipova što ih podastire Matanićeva sličica na pozadini malog dalmatinskog mjesta izvan turističke sezone. On je, stvarno, dobra srca. Jer, ipak, pušta ribe nakon ulova, a nakon što ih je trofejno tek fotografirao!
  
  Na kraju, Matanićevi su Majstori tek travestija i same filmske komedije. Iako imaju sjajno izbalansiranih komičnih upada koji izazivaju smijeh – uz spomenute, tu je i Đeni nosi kečke sekvenca s Bogdanovim plesom! – u cjelini je to posve šablonizirana i poprilično dosadna zabava. (Uspjeli su tu soundtrack-šlageri, ali nikako uzaludni samoubojica Krešo Mikić.) Najveći je dobitak i otkriće za HR-kino, komički potencijal Gorana Bogdana. Nakon što je isti ostao neiskorištenim u komediji karaktera Sonja i bik (2012.), ovdje njegov (naš) Ilija – karikirano, ali gestama i glumačkim izražajem – doista plijeni nastupom u komediji situacija. (Nikša Butijer i Areta Ćurković, međutim, tek su karikirani par i ne pristaje im završni song od Letu štuke. Politički korektna homo-budućnost (?) Luje i Ilije, pak, dodatak je što nepotrebno želi četiri lika spojiti u dva zaokružena sretna para.) Da, da... Hrvatska konačno ima kinematografiju (s deset do petnaest kino-filmova godišnje) i sa svim lošim i dobrim stranama. I Matanić ima već zavidan kino-opus. Opet s istim karakteristikama.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 6. travnja 2014.

Piše:

Marijan
Krivak