I treći put uspješno

Ivo Škrabalo: Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), V.B.Z, 2008, 304 str.

• U trećoj knjizi iz povijesti hrvatske kinematografije, Ivo Škrabalo nije samo stvorio (od dviju prethodnih knjiga) sažetiji priručnik za studente Akademije ADU i sve koje zanima hrvatska kinematografija – nego i većim dijelom posve novu, vrlo zanimljivu i korisnu knjigu u kojoj je na svojstven autorski način obradio razdoblje kinematografije tijekom hrvatske neovisnosti, ali i napisao niz iznimnih mini-eseja o temama kakve su nezavisni filmovi, žene u hrvatskom filmu, filmovi za djecu ili filmski časopisi. Pritom nove filmove nije obradio samo kronološki, nego ih je koliko je to bilo moguće osmišljeno grupirao, od ratnog do art filma, stvarajući nekoliko zaokruženih tematskih cjelina.
  
  S obzirom da je prethodna knjiga bila izrazito (ali i neizbježno) usmjerena na redatelje, Škrabalo je uspio skrenuti pozornost i na ostale filmske profesije, ispravljajući barem djelomično tu klasičnu filmsku nepravdu. Posebnu pozornost zaslužuju i njegovi tekstovi o izrazito filmskim glumcima poput Antuna Nalisa i Jagode Kaloper, te legendarnom filmskom kritičaru Vladimiru Vukoviću i tzv. hičkokovcima. Šarmu ove knjige i njezinoj atraktivnosti pridonose upravo brojni zanimljivi dodaci i umeci koji razbijaju klasični koncept povijesne knjige i na novinarsko-časopisni način osim spomenutih tema prezentiraju i pionire filmskih profesija (snimatelji, montažeri, skladatelji, scenografi, suradnici redatelja...), rezultati raznih anketa (o najboljim hrvatskim filmovima svih vremena, najboljim filmovima devedesetih i sl.) i dr.
  
  Ukupnom pozitivnom dojmu pridonose i (u odnosu na prethodnu knjigu) izrazito brojne crno-bijele fotografije iz filmova (odličan omot je u boji), vrlo dobro odabrane (uz rijetke iznimke kao što je Slučajna suputnica) i uklopljene u knjigu. Škrabalov jezik je kao uvijek pristupačan i sočan (najbolja ilustracija njegova stila je definiranje Antuna Nalisa kao bonkulovića, tj. bonvivana), a nisu izostale ni povremene i za njega karakteristične anegdote.
  
  Premda autor u predgovoru ističe da nije želio ulaziti u kritičku valorizaciju filmova, on to naravno čini, i to uglavnom objektivno (i po potrebi prilično oštro), ponekad potkrijepljujući svoje stavove kritičkom recepcijom pojedinog filma, a ponekad svjesno izdvajajući filmove koje kritika nije osobito isticala, ali ih on smatra kvalitetnima (npr. Trešeta), što je potvrdila i njihova međunarodna recepcija. Premda sam Škrabalo za sebe tvrdi da nije filmski kritičar nego samo povjesničar filma, njegovo bogato znanje, obrazovanje (osim magisterija prava diplomirao je kazališnu režiju na ADU), iskustvo (ne samo pisanja o filmu nego i režiranja te dramaturškog, scenarističkog i pedagoškog rada) i status najboljeg poznavatelja povijesti hrvatske kinematografije daju mu puno pravo da izriče vlastite sudove, usporedbe i valorizacije opusa pojedinih hrvatskih redatelja.
  
  Neovisno o njegovom ograđivanju, bez takve valorizacije nemoguće je napisati kvalitetnu povijest jedne kinematografije. A kako se dosad nije pojavio nitko mlađi ni stariji koji bi se odvažio na takav pothvat kao što je pisanje povijesti domaće kinematografije, trebamo biti zahvalni Škrabalu što se po treći put prihvatio tog posla i kvalitetno ažurirao tu povijest sve do 2006. godine.
  
  Autoru su se omakle manje faktografske greške u nazivima novijih filmova, koje idu na dušu i korektoru i urednicima knjige (primjerice, posljednji film Ante Babaje, koji je osvojio i Grand Prix na Danima hrvatskog filma, ne zove se Dobar dan nego Dobro jutro). Te pogreške upućuju i na jedan važan problem u bavljenju poviješću hrvatskog filmua, na koji podsjeća i sam autor upućujući one koje traže filmografiju hrvatskih dugometražnih igranih filmova na svoje dvije ranije knjige. Naime, pomalo je zastrašujuća činjenica da u nas još nije objavljena filmografija (svih filmskih rodova) cjelokupne hrvatske kinematografije (prerana smrt u tom je poslu na pola puta zaustavila Vjekoslava Majcena). Da bi se moglo sustavno istraživati hrvatski film i njegove autore i izvan područja dugometražnog igranog filma, takav se zadatak nameće kao jedan od ključnih i prioritetnih, prvenstveno za Hrvatsku kinoteku.
  
  No, kao što naglašava Škrabalo, nijedan pisani prikaz filmske povijesti ne može nadoknaditi izravne dojmove koji se stiču gledanjem filmova. Stoga je projekt koji autor ispravno navodi kao prioritet u zaključku knjige digitalizacija filmske baštine, koju je kao svoj važan projekt najavila naša najmoćnija telekomunikacijska kompanija – Hrvatski Telekom. Do tada, uz posjet projekcijama filmova iz Hrvatske kinoteke u Kinu Tuškanac, Škrabalove zanimljive i iznimno vrijedne knjige i dalje ostaju najbolji uvid u povijest hrvatske kinematografije. A njegovu najnoviju knjigu treba preporučiti ne samo onima kojima nemaju njegova prethodna djela, nego i svima onima koji ih imaju, jer u njoj toliko novog i zanimljivog sadržaja da je svakako vrijedi nabaviti, pročitati i iznova joj se vraćati.   
  
  © Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 12. rujna 2008.

Piše:

Zlatko
Vidačković