Odsutnost glazbe kao filmska vrlina
Fleke, red. Aldo Tardozzi, sklad. Luka Zima
-
Film Fleke dobar je primjer suradnje redatelja i skladatelja te dokaz kako za uspješnu zvučnu pratnju filma nije potrebna velika partitura. Filmom dominiraju elementi koji pojačavaju uvjerljivost i realističnost prikazanih događaja. Već prva scena pripreme za izlazak, koja nastupa prije naslovne špice, zvukovima tuširanja ili ponavljajuće zvonjave mobitela kao jedine glazbe, navješćuje pokušaj prikaza realnosti. Zbog ovog su u filmu najprisutniji zvukovi svakodnevnice, zvukovi grada čiju jednu noć radnja ocrtava, a ponajviše tišina ili od glazbe ogoljen dijalog. Sve navedeno istovremeno u mnogim scenama pojačava napetost.
Prizorna nas glazba Fleka uvlači u popularnu kulturu glavnih protagonistica, dviju mladih djevojaka, Lane i Irene, čije dogodovštine pratimo. Jedina skladba ozbiljnijeg karaktera (Preludij iz Partite br. 3 Johanna Sebastiana Bacha) ovdje ima dvojaku funkciju: svojom se pojavom uljez te služi kao prikaz finijeg društvenog sloja. Suprotno tome, popularne pjesme ili odabir instrumenata u filmskoj glazbi (poput električne gitare) simboliziraju mladost i marginaliziranost protagonistica.
Očito je da su i pjesme prizorne glazbe pomno izabrane. Neki put je razlog njihove prisutnosti tekst kao u slučaju Danas sam luda Josipe Lisac. Prikladno je da pjesmu izvode junakinje čiji bi se postupci tijekom prikazane noći mogli objasniti upravo tom riječju: ludost. Ipak, pjesma naslovne špice (Prije sna Ivane Babić i Luke Zime, u izvedbi grupe Yammat) čije se instrumentalni fragmenti tijekom filma pojavljuju kao dio filmske glazbe, uz odgovarajući tekst sadrži sanjivi, pa čak pomalo psihodelični prizvuk prikladan psihičkim stanjima likova.
Malobrojnu neprizornu glazbu filma čine kratki fragmenti koji bilo karakterom ili građom dočaravaju ugođaj trenutne scene. Jedini duži odlomak je pratnja ključnih događanja, silovanje jedne djevojke i ubojstvo koje istovremeno čini druga, što pokreće njihovo prijateljstvo, ali i lavinu problema. Čini se kako ta smirujuća harmonijska podloga ima funkciju ublažiti ružnoću i agresivnost vizualnog. Pritom svojom pojavom ni na koji način ne ometa dijaloge niti odvlači pozornost od same radnje. Zbog odsutnosti neprizorne glazbe tijekom ostatka filma, taj odlomak ostavlja dojam ovih činova kao nerealnih, poput ružnog sna koje će djevojke pokušati zaboraviti. Upravo nas na to navodi ponavljanje iste ili glazbe sličnog ugođaja prilikom Laninog prepričavanja silovanja, a još više prilikom njezina jutarnjeg povratka kući po kojemu se nikada ne bi moglo pretpostaviti što mu je prethodilo.
Potrebno je spomenuti zanimljiva zvučna rješenja prijelaza iz jedne u drugu vrstu filmske glazbe. Prvo se pojavljuje po završetku uvodne špice prilikom čega neprizorna glazba (pjesma Prije sna) postaje prizorna sa radija taksija u kojemu će se dogoditi silovanje. Kvalitetno je ostvareno i pretapanje iste melodije preko više scena različitog filmskog prostora. Melodija koju na saksofonu Igor (Lanin dečko/silovatelj) svira Lani, nastavlja se u trenutku prijelaza na scenu Ireninog pada sa motora, ali dobiva jeku kako bi se naglasila njezina pripadnost prethodnoj sceni. Povratkom na scenu u kojoj Igor svira, jeka nestaje.
Iako nije zanemariva, filmska glazba Fleka nije najjača strana njegove zvučne komponente. Upravo suprotno. Njezino skromno pojavljivanje, mudro raspoređivanje triju filmskih zvučnih komponenti, kao i naglašavanje zvukova, šumova, tišine te dijaloga čini ovaj film cjelinom usklađene zvukovnosti i vizualnog.
© Lucija Bodić, FILMOVI.hr, 31. ožujka 2014.
Piše:

Šoštarić