Osamdesete godine dvadesetoga stoljeća, osim po kičastoj glazbi i filmovima te neukusnim odjevnim kombinacijama, ostale su upamćene po nizu društvenih, političkih i kulturnih procesa koji su uvelike utjecali na sliku svijeta u narednim desetljećima: rastu korporacionalizma, pojavi yuppieja, neokozervativnim vladama u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, porastu narcističke kulture te epidemiji AIDS-a. Bilo je to doba kada američki predsjednici George Bush i Ronald Reagan nisu htjeli ime bolesti izgovoriti u javnosti, dok je ona mnogobrojne koštala života. Još je veći problem predstavljalo pitanje odgovarajućih i korisnih lijekova te kontroverzne i (pre)složene administracije u odobravanju novih lijekova, u čemu je farmaceutska industrija, sa svojim gramzivim porivima, vidjela mogućnost novoga pritoka kapitala.
Tim se razdobljem i problematikom bavi film kanadskoga filmaša Jeana Marca Valléea, koji je ostao upamćen po vrlo dobrom i simpatičnom filmu C.R.A.Z.Y. (2005) i nešto manje uspjeloj kostimiranoj drami Mlada Victoria (Young Victoria, 2009). Film je prikazan iz perspektive kockara i električara Rona Woodroofa (Matthew McConaughey), kojemu nakon nesretnoga događaja na poslu, pretragom krvi u bolnici, otkrivaju da je zaražen HIV-om. Inače je Woodroof po svim karakteristikima – od načina života do mjesta prebivanja – tipičan pripadnik američkoga bijelog smeća. Tome treba pridodati i da je izrazito maskulino orijentiran, a takvo je i njegovo okruženje u rasponu od obiteljskoga do društvenoga i profesionalnoga.
Bolest ga stoga obilježava na dva načina jer sredinom osamdesetih godina AIDS je još uvijek poiman kao misteriozna neizlječiva bolest koja mahom napada osobe homoseksualne orijentacije. Naspram svoje okoline Ron je stigmatiziran jer ima smrtonosnu zaraznu bolest, koja u njegovu neobrazovanom i zatvorenom društvenom okruženju predstavlja prijetnju i strah. Također je stigmatiziran i zbog činjenice što se smatralo da spomenutu bolest isključivo mogu dobiti osobe homoseksualnih sklonosti, što stvara implikacije po njegov rodni identitet te uvjetuje nepovjerenje njegovih mačoidno i homofobno nastrojenih kolega. Ron u početku izrazito vjeruje da je posrijedi puka bolnička pogreška, da su, može biti, pogreškom zamijenili krvni uzorak s nekim drugim, jer on je punokrvni heteroseksualni muškarac koji „obožava pičke i ne može bez njih živjeti“, što je u filmu naznačeno kroz niz susreta s različitim djevojkama iz njegova specifičnoga miljea. Stoga se tijekom djela mora suočiti sa svojom drugošću, odnosno marginaliziranošću jer se iznenada biva pozicioniran u situaciji onih s druge strane, protiv kojih je ranije bio neprijateljski nastrojen. Jedna se dimenzija filma sastoji u tome da Ron uči prihvaćati druge te različitost samu, što se ostvaruje kroz prijateljstvo s transvestitom Rayonom (Jared Leto), koji je također zaražen HIV-om te se ujedno bori i s ovisnošću o narkoticima.
Njegova se izmještenost dodatno pojačava razmatranjem odnosa farmaceurskoga i bolničkoga sustava prema oboljelima. Farmaceutski lobi u novoj bolesti vidi priliku za stjecanjem dobiti pa pacijente počinje tretirati kao pokusne životinje u laboratoriju, što se čini u suradnji s indiferentnim bolničkim sustavom. Ako jedna dimenzija filma predstavlja suočavanje s vlastitom drugošću te sagledavanje razvoja potrebne tolerancije, druga nit vezana je uz protagonistovu borbu protiv sustava. Iako su spomenuta dva segmenta međusobno prožeta, jer s vremenom Ron počinje pronalaziti načine da oboljele opskrbi alternativnim lijekovima kao onima koji nisu službeno odobreni za uporabu u Sjedinjenim Državama, nešto je veći naglasak ipak stavljen na tipičnu situaciju borbe pojedinca protiv velebnoga i neprijateljskoga sustava.
U tom je kontekstu, kao i svojom linearnom preglednošću i ispoliranošću redateljskoga stila, Vallée ostao podosta konvencionalan. Dobri dileri iz Dallasa jedan su od onih filmova dobrih namjera koji svojim gledateljima žele ponuditi priču u kojoj će moći suosjećati s protagonistima u njihovoj borbi protiv društvenih i državnih mehanizama te im suptilno proslijediti humanu poruku. Takvih je djela, utemeljenih na stvarnim događajima, tijekom filmske povijesti bilo nebrojeno mnogo te su mahom bili privlačni žirijima za raznorazne filmske nagrade. Za ostvarenja poput Dobrih dilera iz Dallasa bitno je samo pitanje redateljeve spretnosti hoće li film skliznuti u patetiku i stereotipiju, premda je dobrim dijelom posrijedi ostvarenje koje bitno ovisi i o glumačkih kreacijama, što svjedoče Oscari koje su osvojili Matthew McConaughey i Jared Leto.
Vallée je dobar u ocrtavanju okruženja u kojem se njegov protagonist kreće, bilo da je riječ o njegovom white trash ozračju ili bolničkom sustavu. Oba su prikazana s potrebnom dozom oporosti te je u njima čovjek podjednako sveden na minimum, pa predstavljaju uvjerljiv kontekst za psihološku i društvenu motivaciju kao i djelovanje protagonista. Redatelj se također vješto kreće između realističkih, komičnih i emocionalnih aspekta djela tako da cjelina nikada ne upada u pretjeranu patetiku i emocionalnost. Humorni aspekti, koji jednim dijelom proizlaze iz Ronova izravnoga i često netaktična ponašanja, što je poprilično dobro u svom glumačkom nastupu dočarao Matthew McConaughey, svojevrstan su kontrapunkt nezavidnim egzistencijalnim položajima protagonista.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2014.
