Kad se zagrebe i ispod površine

Vis-à-Vis, red. Nevio Marasović

  • Vis-à-Vis, red. Nevio Marasović

    Koliko zapravo uzimamo film za ozbiljno? Je li on ekstenzija naše zbilje ili tek njezin simulacrum? I nije li film neka vrst sna u kojeg uranjamo, ne znajući što je istinskije: nazovi realitet ili kino-prikaz opipljiva svijeta kojeg držimo stvarnim? Može li nas sve to dovesti i do – ludila?! U kino-svijetu nije rijedak pokušaj miješanja razina zbiljskog i zamišljenog, već zbog same prirode medija. Nisu rijetki n filmovi u filmu. Baš na jedan takav pokušaj odvažio se i Nevio Marasović u svom „prvom ozbiljnom filmu“. Svojedobno, pišući o njegovu kino-prvijencu, bio sam mišljenja da se radi tek o „neuspjeloj parodiji koja se na kraju želi prikazati i 'ozbiljnim filmom“. Doista, The Show Must Go On bio je tek medijska atrakcija, hibrid SF-a i reality-showa. Jednostavno, radilo se o fanovski prihvaćenoj, no ipak studentskoj vježbi. Ne znam koliko je Marasović čitao kritičnije prikaze svog filma, no čini se da je pokazao zavidnu samosvijest pri razvijanju ideje, ali i realizacije novog uratka. Vis-à-Vis (2013) dokaz je tomu da u Hrvatskoj postoje inteligentni mlađi filmaši koji – osim razvijene svijesti o mediju/(umjetnosti) u kojem(oj) djeluju – nastoje zagrebati i ispod površine artefakta kojeg predočuju recipijentu.
    Vis-à-Vis, red. Nevio Marasović
    Marasović, dakle, snima film o ideji za snimanje filma, svojevrsni meta-film. Rakan Rushaidat, kao Redatelj, nesumnjivo je lik njegove autorske auto-referencije. Naime, u razgovoru s „poznatim Glumcem“ (Krešimir Mikić), shvaćamo da se ovdje doista radi o „prvom ozbiljnom filmu“, a nakon tek studentske vježbe! Auto-referentnost možemo zamijetiti i u još jednom momentu. Glumca koji treba igrati glavnu ulogu u Redateljevu filmu, Janka Popovića Volarića, uglavnom prepoznajemo s malih ekrana gdje je glumio u čitavom nizu tzv. sapunica. Jedan od ključnih dijaloga u prvome dijelu filma također se referira na tu udvostručnost Volarićeve egzistencije – stvarnu u filmu i stvarnu medijsku (sapuničnu!) No, tu Marasovićevu sklonost ispreplitanju razina mediskog i stvarnog zatječemo već u The Show Must Go On, gdje je filmska situacija para protagonista – Nataša Dorčić i Sven Medvešek – također bliska onoj zbiljskoj.

    Ipak, Vis-à-Vis nesumnjivo je golemi autorski iskorak u odnosu na The Show Must Go On. Zbog čega? Ponajprije, Marasović je ovaj put ozbiljno poradio na scenariju (još jedno udvostručenje u odnosu na zbivanja u samome filmu). Autor postavlja dvojicu svojih likova u izolaciju otoka Visa, gdje Redatelj i Glumac imaju neformalne čitače probe za budući film. U tijeku tri dana provedena u toj izolaciji oni doista izgrađuju punokrvan psihološki odnos koji sadržajno oblikuje ono što će postati Vis-à-Vis. Redatelj odustaje od svog nauma o auto-biografskoj psiho-drami odrastanja i sazrijevanja, te konačno ustraje na onome što se razvilo u film o filmu.
    Vis-à-Vis, red. Nevio Marasović
    Zasigurno, sama ideja Marasovićeva filma nije nešto posve izvorno. Najslavniji primjer iz svjetske kino-povijesti, Truffautova Američka noć (La nuit américaine, 1973) dokaz je tomu. Međutim, metodološki Marasović je izgradio osebujni filmski svijet koji je će autorski ostati navlastit u okviru novije hrvatske kinematografije. Radi se, ponovno, o malom filmu, onom koji se obično naziva nezavisnim. (Ako se ne varam, premijeru je imao u duševnoj bolnici u Vrapču?!) Njegov je postav blizak kopkanju po dušama svojih protagonista kakvo smo nedavno mogli vidjeti i u uspjelu Ogrestinu ostvarenju Projekcije. Ipak, Vis-à-Vis razlikuje se od Projekcija po tomu što se sada radi ne o stješnjenom i zatvorenom prostoru psiho-terapijske seanse, nego je stješnjenost drukčije naravi. Ona je i vremenska, ali i „ontološki fundamentalnija“.

    Glumac je već godinu dana opsesivno pritisnut u situaciju razvoda od žene, dok je Redatelj stješnjen u financijsku skučenost koju mu već na početku priznaje četvrti lik filma, Producentica, a koju lapidarno tumači Daria Lorenci Flatz. Još je jedan moment u Vis-à-Vis vispreno dotaknut, a koji se autoru ovih redaka čini presudan u dijagnosticiranju psihološkog rastrojstva lika Glumca – njegovo đavolstvo Mobitel. Mobitel je (možda?) ravnopravan, peti lik filma, koji kvartetu protagonista dodaje sablasniju dimenziju otuđenja od ljudskosti koju sobom nosi tehnologija. Sms-poruke, pokazat će se – u svojoj metastatičkoj nabujalosti – onom rak-ranom Jankove (tj. Glumčeve!), psihoze koja će ga na kraju odvesti u Vrapče.
    Vis-à-Vis, red. Nevio Marasović
    Posebice se inventivnim u narativnoj dimenziji Vis-à-Visa pokazuje lik koji tumači Krešimir Mikić. Kao advocatus diaboli za tanak scenarij, on će biti i fabularnim agensom koji će inicirati konačni preokret i to ne tek u fiktivnom redateljevu Comic sansu nego i u samom Marasovićevu filmu. I da... filmski scenarij ne nastaje na elektonskim gadgetima – laptopima, tabletima, mobitelima – već međuljudskim razgovorom, ali i mukotrpnim iscrtavanjima odnosa među likovima – kredom na ploči! Mikić će, svojom neprijepornom glumačkom osobnošću, naoko sporednu ulogu učiniti prevažnom. Svakako, sljemenski razgovori između njega i Redatelja su sjajni. U sjajne verbalne momente svakako uvrštavam i Jankova otvaranja duše Rakanu, u okviru njihove viške izoliranosti!

    Marasović je u svom drugome filmu doista radio na scenariju. Njega u Vis-à-Vis, zajedno s redateljem potpisuju i dvojica glumaca, Rushaidat i Volarić. Čini se, tako, da prepoznatljivi auto-referentni i auto-biografski (?!) dijelovi u filmu zadobivaju utrostručenu snagu! Ako bih mogao prispodobiti autorsku sugestivnost Vis-à-Vis-a s nekime na svjetskoj sceni, ona me podsjeća na komorne dramske postave Davida Mameta. I to ne toliko Mameta-redatelja, nego baš na Mameta dramskog pisca. Na kraju, Marasović me je nakon kino-prvijenca doista ugodno iznenadio. Vis-à-Vis je samosvjesni obračun s The Show Must Go On. Naime, između filma i zbilje postoji suptilan odnos, ne podudaranja nego preklapanja. U tome je film zbiljskiji od stvarnosti. Tu se rađa i ono umjetničko ludilo. Posljednji déjà vu kadar odlaska niz osunčani vrapčanski perivoj signum je Marasovićeva filmofilstva, ali i pozitivnog autorskog ludila!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 22. ožujka 2014.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji