Kodiranje i dekodiranje

Saša Stanić, Boris Ružić, Fragmenti slike svijeta. Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije, Facultas, Rijeka, 2013.

• Knjiga Fragmenti slike svijeta. Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije (236 str.) iz pera mlađih teoretičara kulture Borisa Ružića i Saše Stanića (obojici je ovo prvi uknjiženi rad) ponajprije se, kako joj naslov kaže, bavi razradom teze o pokretnim, ali i nepokretnim medijskim slikama kao posrednicima koji nam o našem životnom i povijesnom okolišu govore vrlo selektivno i subjektivno. Premda je u njoj dobrim dijelom riječ o filmskoj umjetnosti, knjiga se barem trećinom, ako ne i polovinom sadržaja usredotočuje na proučavanje televizijskog izraza, što je ujedno i njezin najzanimljiviji dio, i na internet kao najnoviji široko prihvaćen komunikacijski medij za javnu distribuciju bilo umjetničkih, bilo informativnih poruka.
  
  Oslanjajući se na citiranu misao francuskog sociologa, antropologa i filozofa Pierrea Bourdieua – „umjetničko djelo dobiva smisao i važnost samo za onoga tko posjeduje kod pod kojim je ono kodirano“ – Ružić i Stanić mahom nastoje utvrditi i opisati inheretne kodove djelovanja spomenutih audiovizualnih medija i to one o kojima većina korisnika zapravo ni ne razmišlja. Uzimajući konkretne primjere nekoliko emisija informativnog karaktera hrvatske i strane proizvodnje, one koje podrazumijevmo pod pojmovima i nazivima Dnevnik i Vijesti, zorno nas i argumentirano podsjećaju na notornu, no kod gledatelja malo kad osviještenu činjenicu da su mediji izravno povezani s kapitalizmom, odnosno s onima koji posjeduju kapital te njime mogu izravno utjecati na proizvodnju i oblikovanje informacijske sfere. Ili, Bourdieouvom riječima: „Država ima neku vrst monopola nad oblikovanjem mozgova bitnog dijela populacije. Stavljajući akcent na crnu kroniku, ispunjajući to rijetko vrijeme prazninom, otklanjaju se informacije koje bi morao znati svaki građanin kako bi mogao ispunjavati svoja prava.“
  
  Ružić i Stanić dodaju kako zbog dubinskog ustroja televizije koji zahtijeva neprestano emitiranje programa, čak i one vijesti koje nisu plasirale lažnu informaciju, uslijed površnosti obrade, uzrokovane selektivnošću i subjektivnom prigodnošću, u konačnici često postaju neobjektivne i neistinite. Posrijedi je, dakako, fantastično djelotvoran princip laganja bez laži s kojim se svakodnevno susrećemo u nastupima i postupcima gotovo svih moćnika, bilo pojedinaca, bilo institucija. U tom smislu, jedini širokopojasni medijski prostor koji ne nudi metanarative ni tzv. opće istine je internet, medij bez centralne točke upravljanja, odnosno platforma koja demokratski funkcionira u oba smjera i čiji korisnici mogu biti i primatelji i davatelji informacija, samo ako to požele i ako se minimalno razumiju u tehnologiju.
  
  No kako god okrenemo, svaki je opis subjektivni pogled, a svako naše progovaranje o stvarnosti uvijek je i njezina transformacija, kako reče drugi citirani francuski mislilac Roland Barthes. Isto tako, u slikopisnim medijima, svaka je snimka nužno neki odabir onoga koji snima, a već s dvije snimke, uključivanjem montaže, čak smo i uz najbolje namjere nekoliko koraka od tzv. objektivne istine. Želimo stvarnost, a dobijamo iluziju – dojam ili iluzija realnosti od presudne je važnosti za privlačnost medijskih sadržaja najširim slojevima publike, međutim realističan prikaz zbilje tek je konvencija utvrđena pravilima. Ukoliko bi kriterij za klasificiranje filma kao dokumentarnog bio nemanipuliranje sadržajem, korpus dokumentarnih filmova de facto bi – nestao.
  
  Kako u knjizi zapisuju sami autori, jedan od zadataka rada bio je ocrtati povijesne tendencije pronicanja stvarnosti koju slika sadrži te njene anticipacije onoga što danas spremno nazivamo virtualnom stvarnošću. Na tom putu Ružić i Stanić ne pridržavaju se kakvog standardnijeg izlagačkog principa, nego razmjerno slobodno i počesto vrlo digresivno esejiziraju o ovome ili onome šire vezanome uz naznačene teme. Tako će, primjerice, bez uočljivijeg razloga podosta pažnje posvetiti razmjernoj popularizaciji i umjetničkoj afirmaciji filmova strave u posljednjem desetljeću prošloga i prvome desetljeću ovoga stoljeća ili, pak, detektirati snažan utjecaj suvremene hrvatske proze na porast kvalitete i popularnosti suvremenog hrvatskog filma. Zašto se pozabaviše baš hororima i zašto baš spregom književnosti i kinematografije u nas u 21. stoljeću, zacijelo će se upitati mnogi čitatelj. Pozivajući se na naslov knjige, mogući odgovor možemo potražiti u eventualnoj namjeri autora da i dramaturškom formom patchworka potkrijepe ideju o sadržajnoj fragmentarnosti prikaza svijeta koju zastupaju.
  
  A to nas vraća na početno pitanje kodiranosti djela i recipijentove kapacitiranosti za njegovo dekodiranje u skladu s autorskim intencijama. Knjiga Fragmenti slike svijeta kodirana je, između ostaloga i po uzusima pisanja znanstvenoga rada odnosno akademske zajednice koja u istima silnocijeni korištenje citata, nerijetko i više nego originalni autorski prinos. Rad Ružića i Stanića gusto je izvezen citatima nekoliko desetaka domaćih i stranih uglednika na poljima teorije medija, filmologije, filozofije, sociologije i inoga te svakako nudi dobar uvid u relevantnu u literaturu tih područja.
  
  Zanimljiva i korisna knjiga Fragmenti slike svijeta Borisa Ružića i Saše Stanića, zaključimo, temeljito i razumljivo, mada donekle nesustavno, istražuje i obrađuje određene odsječke slikopisno-informativnog repertoara, a usput ukazuje i podsjeća na mnogo toga već domišljenog, što – utvrđivanje gradiva – nikad nije zgorega.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 20. ožujka 2014.

Piše:

Janko
Heidl