U samom vrhu hrvatskog eksperimentalizma

Sjećanje: Ivan Ladislav Galeta (Vinkovci, 9. svibnja 1947. – Zagreb, 7. siječnja 2013.)

• 
  
  Ivan Ladislav Galeta bio je jedan od najistaknutijih i u svijetu najprepoznatljivijih hrvatskih multimedijskih i likovnih umjetnika te autora nekonvencionalnog filma. Kao ni kod mnogih multimedijskih, konceptualnih umjetnika, eksperimentatora, Galetino područje djelovanja nije bilo strogo ograničeno na neku određenu vrstu izražavanja, niti je njegovo djelo podložno standardizaciji, odnosno smještaju u jasno razaznatljive i omeđene kategorije. Bez pretjerivanja se može reći da je za njega čitav život bio svojevrstan umjetnički koncept, odnosno umjetničko djelo u nastajanju. Kako zapaža poklonik njegova rada Hrvoje Turković, Galetin umjetnički kontinuum jednostavno nije mario za podjele i granice te se njegovo izražavanje ne može promatrati kao prebacivanje iz jedne u drugu medijsku disciplinu, nego kao klizno prelaženje granica koje za njega nisu ni postojale. Spektar njegova rada izaziva divljenje i poštovanje ne samo medijskom raznolikošću, nego i iznimnom fokusiranošću na promicanje temeljne ideje, temeljne vizije zbog koje se Galetini dovršeni i definirani produkti, poput, primjerice, filmova, stapaju u jedinstvenu i skladnu cjelinu s onima koja je bilo nemoguće konzervirati i sačuvati. Bilo zato što su bili tek jednokratne i jedinstvene izvedbe, sada i ovdje, kao, primjerice, njegova predavanja – ne samo ona službeno profesorska – bilo zato što su osmišljeni kao nestabilni trajni projekti, kao što je, primjerice bio Land Art nazvan EndArt u kojem je, između ostaloga, bez ikakvih intervencija puštao da priroda sama oslikava komade zemlje.
  
  Podjednako predano i umješno, uvijek u istraživačkom modusu, bavio se filmom, videom, fotografijom, zvučnim projektima, pisanim i risanim bilješkama. Izrađivao je skulpture i likovne instalacije, u najrazličitijim je inačicama održavao suptilne performanse koji nisu težili biti medijski zapaženi i one koje se često nije moglo nedvojbeno detektirati kao oblik izvedbene umjetnosti. U takve zasigurno pripadaju njegove prezentacije vlastitih, ali i tuđih filmova, a riječ bijaše o tumačenjima njihova smisla i značenja, nerijetko ispred školske ploče na kojoj je, u tradiciji austrijskog filozofa Rudolfa Steinera, kao usput, risanjem i pisanjem, kredom i spužvom, pojašnjavao ono što govori, da bi konačni crtež naposljetku postao ad hoc likovno umjetničko djelo. Naravno, jednokratna karaktera, jer ploču je na kraju ipak netko obrisao. Ta Galetina izvannastavna predavanja, redovito iznimno zanimljive predstavljačko-tumačiteljske izvedbe – energetske bombe, kako netko reče, baš poput njegovih predavanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu – bile su osebujne mješavine pojašnjavanja i dodatnog razvijanja enigme stvaralačkog procesa i njegova produkta.
  
  Kako se prisjetio jedan znanac, filmofil i filmski djelatnik koji je rado posjećivao Galetina predavanja u kino-dvoranama, galerijsko-muzejskim prostorima i drugim neškolskim prostorima, u trenutku izlaganja uvijek mu se činilo shvaća ono što Galeta govori i da mu je doista razjašnjena tajna, primjerice, avangardnog filma o kojem bi bila riječ. No već pola sata kasnije shvatio bi kako ga je ono što je čuo zapravo još više zbunilo. U pamćenje mu se ponajviše usjeklo tumačenje Galetina filma Wal(l)zen (1977/1989) u kojem je, simplificirajmo, Galeta klasično jednostavno snimio kako pijanist Fred Došek svira Chopinov Valcer, op. 64, br. 2 te se potom eksperimentalno poigrao s odnosima slike i zvuka koje je postavio zrcalno, u dvostrukim ekspozicijama te reproducirao od početka prema kraju i obratno. Prema autorovu obrazloženju, taj je film u suštini – ekranizacija slike Posljednja večera Leonarda da Vincija. Zbunjenost takvim interpretativnim kalamburima zainteresiranog bi slušatelja navelo na daljnja mozganja i razmišljanja, a to zacijelo možemo smatrati poticajno pedagoškim rezultatom kakav je Galeti, diplomiranom likovnom umjetniku i pedagogu, najvjerojatnije i bio na umu.
  
  Kao što je objašnjavanjem zbunjivao, a performanse izvodio malne kriomice, Galeta je i u mnogočemu drugome ujedinjavao suprotnosti: iako vazda avangardan, nije bio slobodni umjetnik, nego je uvijek djelovao u institucijama – na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, zatim u Studentskom centru sveučilišta u Zagrebu, pa u Filmoteci 16, potom do umirovljenja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te naposljetku na Medijskom sveučilištu u Koprivnici. Premda se zalagao za povratak prirodi, aktivno se i suvereno, u umjetničke svrhe, koristio internetom; premda se zalagao za umjetnost, predlagao je svojevrsno recikliranje umjetničkih djela i inicirao proglašenje tzv. Noart Earth Daya, dana u godini u kojem bi se svi suzdržali od umjetničkog stvaralaštva na planetu Zemlja. Premda je bio cijenjen i priznat, o čemu svjedoče mnoga priznanja – između ostalih dvije najviše državne nagrade, Vladimir Nazor: godišnja za film Water Pulu iz 1999. te ona za životno djelo u području likovne umjetnosti dodijeljena mu 2012, kao i visoko odličje Chevalier de l'ordre des Arts et des Lettres Ministarstva kulture i komunikacije Republike Francuske 2004 – uvijek se doimao kao da djeluje s margine, izdvojen od trendovai umjetničkih krugova.
  
  Premda je bio filmaš eksperimentalnog opredjeljenja, velemajstorski je profesionalno vladao zanatom te je uživao kad bi mu bili omogućeni profesionalni uvjeti rada, kao prilkom snimanja filma PiRaMidas 1972-1984 (1984) pod okriljem mađarskog Studija Béla Balázs, čega se sa žarom prisjetio na jednom od svojih posljednjih javnih nastupa, na programu kratkih filmova tog filmskog studija u zagrebačkom kinu Tuškanac u rujnu prošle godine. Premda je, ne slučajno, njegovo sveukupno djelovanje bilo rad u nastajanju ili work in progress, on sam zvao ga je „rad u nestajanju“, odnosno „work in regress“. Premda se u njegovim djelima često moglo čitati stremljenje ezoteriji, apstrakciji, antropozofiji, kriptičnosti, traženju drugog poretka iza onog prvog, a što bi se mnogome promatraču moglo učiniti kao brođenje sferama izvan svakodnevne realnosti ili sindromom rastresenog profesora, svoje je radove pripremao i izrađivao minuciozno temeljito i precizno.
  
  Iako se, dakle, Galetino stvaralaštvo nipošto ne može gledati samo kroz optiku kinematografije, na tom je području, odnosno na njegovom nekonvencionalno-eksperimentatorskom odsječku, ostavio snažan trag i ostvario velik utjecaj filmovima vrlo uočljivo obilježenima pomnošću i promišljenošću te besprijekornom tehničkom izvedbom koji su, ako ne drugo, demonstrirali razinu izvrsnosti kojoj valja težiti. Uz spomenute naslove Wal(l)zen i PiRaMidas1972-1984, njegovi antologijski filmovi i video radovi koji nedvojbeno predstavljaju sam vrh hrvatskog eksperimentalizma su Ping-pong(1976-78), Dva vremena u jednom prostoru(1976-1984), Sfaira1985-1895 (1986.) i WaterPulu 1869 1896 (1987), djela koje ne moramo uistinu razumjeti u svim njihovim slojevima da bismo, ako smo skloni doživljavatelji, osjetili ili naslutili njihov dubinski smisao.
  
  Na Galetinoj internetskoj stranici kao jedno od gesla stoji misao Marka Twaina: „Moraš dobro poznavati činjenice prije nego ih hoćeš izvrnuti naopačke.“ Galetin opus jasno pokazuje da je zdušno težio i jednome i drugome – izvrtanju standardnih percepcija, ali i poznavanju činjenica.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 9. siječnja 2014.

Piše:

Janko
Heidl