Neženje i predrasude

Gangster te voli, red. Nebojša Slijepčević

• 
  
  Ljubav ne poznaje granice... Oni koji su zaljubljeni lebde iznad zemlje, a ništa ljudsko nije im strano. Padaju granice, lome se prepreke, ništa nas ne može spriječiti ako nas nosi snaga ljubavi. Jer, ljubav je sveobuhvatna, univerzalna, svemirska... Nedjeljko Bilić posrednik je te i takove ljubavi. Možda ne baš te, svemirske predistinirane, ali svakako ljubavi koja unosi sreću u živote ljudi. Taj negdašnji parketar posljednjih je 25 godina bračni posrednik. (Vjerovali ili ne, i brak je institucija koja prozvodi, slavi i njeguje ljubav!). Nedjeljko je, kaže, spojio 290 parova u blagodati bračnog života... Za svaku pohvalu. O tom običnom, a opet fascinatnom čovjeku, pripovijeda dugometražni dokumentarac Nebojše Slijepčevića, njegov takovrsni prvijenac Gangster te voli (2012). (Slijepčević je do sada bio napravio nekoliko kraćih dokumentarnih i igranih filmova te mnoštvo uglavnom vrlo dobro primljenih televizijskih serijala.) 
  
  Tko je, zapravo, Nedjeljko? Taj vitalni šezdesetogodišnjak, čovjek je koji ne poznaje prepreke i granice u svom neobičnom zanimanju, a za koje kaže da je „pos'o k'o i svaki drugi“. Njegovo pregnuće i smjelost u spajanju ljudskih srdaca takvo je da su ga odmilja nazvali Gangster. Ne, ne... nije on nikakav kriminalac, sačuvaj Bože!, nego su njegovu spretnost i snalažljivost lokalni stanovnici prepoznali kao nešto ganstersko. I upravo će kroz taj – u narodu spontano nastali – nadimak, biti stavljen okvir za i više negoli visprenu studiju karaktera i mentaliteta. Naime, Nedjeljko živi u Imotskoj krajini, samome srcu hrvatskog identiteta, ali i državotvorne ideje. (Nisu daleko ni Čavoglave, ta srž hrvatskog nacionalnog bitka od devedesetih naovamo.)
  
  Imotska je krajina čuvena po mnogim ikonama nacionalne povijesti – poput npr. poete Tina Ujevića, ali i barda liberalne ideje nacije, Vlade Gotovca. No, Imotska je krajina, prije svega, stožer tradicije u kojoj važno mjesto zauzimaju borbe s bikovima, vjerske procesije i narodni gange-bećarci u kojima se spominju vječni neprijatelji nacionalnog bitka: Srbija i komunizam! Slijepčević je u svom autorskom pristupu likovima i mentalitetu najbolji baš kada precizno niže slike koje su ikonički pregled Imotske krajine. Te su slike, najčešće, lucidan komentar uz iskaze protagonista filma, neženja i njihovih prijatelja.
  
  Stožerni kraj hrvatskog nacionalnog identiteta, dakle, prepun je neženja i okorjelih samaca. Skupljaju se, rekoh, uz vjerske procesije, borbe bikova i... mladu janjetinu. Fizonomija tih ljudi najčešće je gruba, a rječnik vrlo siromašan. Ali sve njih karakterizira ponos i sebeljubivost neprispodobiva s, recimo, ljudima iz sjeverozapadnih krajeva prelijepe naše domovine. (Naravno, malo karikiram!) Dug samački život, također, učinio ih je zatvorenima u svom univerzumu četverokatnica, krunice i... znakova Crne legije! Ipak za Nedjeljka, svi su oni, kako kaže, „fini i kulturni“. Zapravo, Nedjeljko je dosad velikoj većini takvih ljudi uspijevao pronaći partnerice. Naravno, ako je ta partnerica bila – Hrvatica. Jer... Hrvatica je vjerna, poput hrvatskih nogometnih navijača, a više je od tri ugla kuće na njenim (ne)jakim plećima. Za to su vrijeme njihovi muževi na prevažnim i preteškim poslovima: u konobama uz vino, janjad i volove, na koridama i dernecima, te uz crkveno-braniteljske fešte u čast Rajske Djeve, kraljice Hrvata.
  
  Nedjeljko sve to poštuje. I on se moli i kleči iz raspela, te fešta uz istorodnike. Ipak, on je i poslanik ljubavi. I, po valjda se prvi puta mora suočiti s nemogućom misijom. U njegovu agenciju pristigla je Maya, 35-ogodišnja Bugarka sa svojim trogodišnjim sinom. Lijepa žena, pomalo amazonskog izgleda, žrtva obiteljskog nasilja, koja je došla u obećanu zemlju. No, je li Hrvatska, pardon, Imotska krajina baš taj njezin Kanaan? Nedjeljko pokušava sve ne bi joj pronašao sreću i budućeg životnog partnera. Kroz film, izredat će se šest, sedam kandidata za mogući brak s Mayom. No, svi odreda padaju žrtvom svojih... predrasuda. Maya nije Hrvatica. Punctum. A kao dodatna, nepremostiva prepreka, ona u miraz donosi svog trogodišnjeg dječaka. Pa što bi, molim vas, ponosni hrvatski muškarac, katolik, započeo s time?
  
  Jer... on svoju silnu ljubav duguje tek kamenu, maslini i drači, tj. domovini. Pa gdje bi tu još bilo mjesta, pardon ljubavi, za tamo neku Bugarku i kopile? Najozbiljnijim se kandidatom pojavljuje stanoviti Marin. Njega svi u društvu zaj..., pardon, zafrkavaju da se „boji žena“. On bi možda i prigrlio Mayu, no prevelika je to neizvjesnost, tj. odgovornost. A i što bi ljudi rekli? Marin u odlučnom trenutku bježi na bauštelu u Njemačku, a Nedjeljkovo se ganstersko umijeće sudara sa zidom predrasuda i muškog kukavičluka. Marin se iz Njemačke vratio kao samac, a i Maya još zaludu traži muškarca svog života.
  
  Slijepčević svog junaka, Gan(g)stera prikazuje s puno ljudskih, isuviše ljudskih simpatija. Njegova je širokogrudnost posebice ocrtana u priči kojom se on odriče svoje djevojke zbog odlaska u vojsku, prepuštajući je drugom ženiku. U autorovu prikazu Nedjeljka puno je i blagotvornog humora. Naime, bračni je posrednik i samouki pjevač koji nudi CD-ove sa svojim izvedbama romantičnih songova. (Njegov se album tako zove Ganster Amor. /Ay, jay, jay, yay!/ dodajem ja)  Međutim, ono čime Slijepčević posebice briljira jest njegov skalpelski precizni zasjek u samu srž državotvornog mentaliteta. I to onoga kojemu svjedočimo već više od dva desetljeća. Kada se reluctant-iskazi nesuđenih ženika montažno povežu s kadrom Ulice Hrvatskih mučenika, dobivamo maestralan komentar. Gangstar te voli zabavan je film pun režijske dinamike, ali i mnogo više od toga!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2014.

Piše:

Marijan
Krivak