Iako se posljedjni Disneyev animirani film uvelike trudi biti poput odlične kompanijine uspješnice iz 2010. godine – Vrlo zapetljane priče (Tangled), za njom ipak debelo zaostaje, počevši od opće lepršave živosti cjelokupnog djela, pa preko nijansiranja likova i neponovljive dopadljivosti glavne junakinje, do pamtljivosti glazbenih brojeva, ovdje jedva solidno mediokritetnih. Za početak, posvemašnje je nejasno pozivanje autora na premisu Andersenove Snježne kraljice jer iako labava inspiracija kroz nekoliko motiva postoji (i to posve drugačije posloženih i konotiranih), nikako je se ne bi smjelo isticati glavnom karakteristikom filma jer jednostavno, energija, pouka, naracija, kompletna podtekstura i ozračje ipak – ruku na srce, imaju jedva ikakve veze s Andersenom, kojeg se ovih dana preolako uzima u usta za sve i svašta.
Nadalje, poznata disneyevska formulaičnost i ovdje je kad se sve zbroji, poprilično na djelu, iako donosi i poneke novine u postavkama – primjerice, postavlja dvije namjesto samo jedne princeze u žarište, ne donosi izrazitog negativca a i onaj koji se pojavljuje sekundaran je, odbacuje demode kanon nemoćne kraljevne u nevolji odnosno preuzima junačnost i samodostatnost ženskih junakinja koju je postavila progresivna Pixarova Merida hrabra te posljedično, parafrazira i čak dekonstruira vlastitu paradigmu true love's kiss pri čemu više nije princ ili uopće muškarac onaj koji esencijalno razrješava zapletnu situaciju; žene to čine samostalno i to djelima nesebične ljubavi koja ne mora nužno biti partnerska nego i preferabilno rodbinska (u Meridi ona majke i kćeri, ovdje sestrinska).
Primaran sukob, dakle, nije sa zlim ljudskim (vještica, maćeha) ili magičnim (zmaj, čudovište) antagonistom, nego onaj unutar same osobe – ega i podsvjesnih zapretenih poriva koje se ne mogu kontrolirati; starija princeza stoga bježi od vlastitih elementarnih moći na vrh planine, u dvorac okovan ledom i snijegom kojeg je sama stvorila, u individualnu i osamljeničku zamrznutu realnost kao simbole zamrznutih osjećaja, bivajući dobrovoljna izolirana zatočenica zbog straha od vlastitih eksplozivnih psiholoških reakcija u obliku čarobnog zaleđivanja okoline, a koje se zapravo i događaju jer velike dijelove sebstva potiskuje. Motiv magičnog bijega u bajkama i inače označava situaciju u kojoj se bježi od nesvjesnog ne pokušavajući ga svladati iako princezini čarobni talenti znače upravo sposobnost izražavanja sadržaja nesvjesnog.
Ipak, uz sve nekonvencionalnosti koje se mogu iščitati iz Snježnog kraljevstva, spomenuta formulaičnost odnosi se u prvome redu na shematizirani stoput viđen pristup prezentaciji radnje, brojna ugađanja i podilaženja publici, kao i na insistiranje na déjà vu iritantnom, iako djeci uvijek prihvatljivom a i mnogim odraslima simpatičnom prototipu lika simpatičnog smetala, u ovom slučaju antropomorfiziranog snjegovića Olafa, samog po sebi dvojbene pozadine i opravdanosti uvođenja u radnju. Stoga, uz sveukupnu razrađenu fotografiju snježne bjeline garnirane medijevalnom arhitekturom i fjordovima, te tri pamtljive scene – moćnu uvodnu sekvencu radnika koji lome led, dosjetljivu uklapanja lika mlađe princeze u razne slike iz povijesti umjetnosti popur Fragonardove Ljuljačke te onu ključnu – pretvorbe starije princeze iz potisnutih emocionalnih čimbenika sirove sile koji još nisu izronili u sferu svjesnog prema naporu da se promijeni, potraži simbolično iscjeljenje prihvaćanjem onog što jest – sve u svemu još uvijek je riječ o filmu koji se idealno uklapa u blagdansko zimsko ozračje i kojeg djeca lako mogu voljeti, a njegova laka protočnost čini ga razbibrigom i za male one malo starije.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. veljače 2014.
