Kopkanje po ljudskim dušama
Projekcije, red. Zrinko Ogresta
-
Vrijeme u kome živimo – shizofreno je. Ne moramo biti teorijski oboružani analizama Fredrica Jamesona ili Jeana Baudrillarda, kako bismo to ustvrdili. Postmoderni modus življenja, u kojem prevladava poduzetništvo i potrošaštvo, a pod nadzorom subjekta-supstancije Kapitala, ljudima uzrokuje stres i – shizofreniju. Svi uključeni u žrvanj suvremena, urbanog kapitalizma trebaju – psihoterapiju. Na tim premisama Zrinko Ogresta temelji i svoj najnoviji igrani film Projekcije (2013). Smišljen i snimljen prema izvornom scenariju Lade Kaštelan, treba to odmah reći, posve je navlastit u okviru HR-kina. Naime, tzv. shrink-movie nije dosad postojao u ovdašnjoj kinematografiji. (Ili se možda varam?)
Projekcije govore o skupini psihijatara i psihoterapeuta koji zajedno pohađaju seanse u okviru edukacije za stručno usavršavanje. Psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti (psihoanalitičari?) čine sasvim neobičnu ekipu Ogrestina filma. Šest žena i dvojica muškaraca okuplja se kako bi sačekali voditelja grupe. Taj je voditelj Benjamin Blau, poznati američko-židovski psihoterapeut (zanimljivo, tijekom filma izgovara tek jednu rečenicu). Od samog dolaska u klaustrofobičnu podrumsku prostoriju s neonskim osvjetljenjem, likovi se filma međusobno cinično preispituju, upućuju si zajedljive primjedbe i sarkastički se verbalno ponižavaju. Dakle, autori skidaju auru – ako je ove ikada i bilo! – s ljudi koji liječe ljudsku dušu.
Organizatorica edukacije, Simona (Jelena Miholjević) liječnica je koja dolazi iz naporne noćne smjene i odmah je u svoj cinički žrvanj preuzima Bojan (Bojan Navojec). On je zapravo, saznajemo, PTSP-alkoholik s brojnim problemima, od kojih je najvidljiviji verbalna agresija (nakon što ga Simona odbija). Ubrzo im se priključuje Nataša (Polona Juh), Blauova tajnica koja sve svoje znanje mehanički kupi s Wikipedije. Zdenka (Doris Šarić Kukuljica) psihologinja je koja se bavi i meditacijom te astrologijom. Irena (Ksenija Pajić) je liječnica duše kod koje je očit i vidljiv snobovski način života i ovisnost o bogatom mužu. Najprimjereniji par ovdašnjem okružju, čini mi se, jesu potom pristigli Alemka (Ksenija Marinković), buntovna i nezadovoljna zaposlenica bolnice, te zbunjeni psiholog Robert (Luka Petrušić), homoseksualac-daltonist. Filmske replike njih dvoje, držim, najprimjerenije su socijalnom miljeu Hrvatske te zbiljskom društvenom okruženju u kojem se odvija filmske priča. Konačno, tu je i Barbara (Jasna Bilušić) sredovječna filmska glumica koja „piše doktorat“. Njezine duge tirade poseban su otponac nervoze i izbijanja podsvjesnih agresivnih nagona koji intenziviraju dramski sukob.
Ogresta pokušava svoj film graditi i na premisama aristotelovskog dramskog jedinstva. Naime, teži ostvariti jedinstvo mjesta, vremena i radnje. To će reći, fizičko vrijeme same projekcije filma trebalo bi se podudarati s onime dramskim. (I tomu je, bilježio sam, skoro sasvim tako. Na jednome se mjestu filmsko vrijeme ipak ubrzalo, tako da je dramsko vrijeme malo ekstenzivnije.) Što time Ogresta postiže? Ponajprije, usredotočenost na samu dramsku situaciju. Kamera je od samoga početka posve neurotično povezuje sa subjektivnim pogledima protagonistâ. Direktor fotografije Branko Linta i posebice Tamara Cesarec, koja je obavila fizički posao s kamerom što se cijelo vrijeme neurotično kreće i švenka – zaslužni su za sasvim neobičan vizualni doživljaj Projekcija. Tzv. običnog gledatelja to će od samog početak pomalo zamarati, možda i nervirati, ali se u idejnom svijetu filma upravo ovakav snimateljski postupak čini opravdanim. Naime, psihijatri i psihoterapeuti pokazuju se vrlo labilnim, nestabilnim i psihički povredivim osobama, pa Ogresta svoj film i vizualno tako uobličuje.
Posebnu kvalitetu Projekcija, ipak, moramo pripisati sjajnim dijalozima Lade Kaštelan. Nakon što je scenaristički obojila dva ranija Ogrestina filma – nepravedno prehvaljeni kino-prvijenac Krhotine (1991), te pretposljednji film Iza stakla (2008) – ovdje si daje oduška u kopkanju po ljudskim dušama. Ciničke, zajedljive, no uvijek visprene replike filmu daju dinamiku i dramaturšku tenziju. Osim već spomenute nemirne kamere, iznenađujućoj fabulativnoj ritmičnosti zasigurno pridonose i sjajna glumačka ostvarenja. Drčna Ksenija Marinković, narcisoidna Polona Juh, samozatajna Doris Šarić-Kukuljica te nadasve maestralni Bojan Navojec svojim interpretacijama dižu kvalitetu filma.
U Projekcijama se, već od samog početka, pojavljuje još jedna sablasni subjekt. Radi se, naravno, o nadzornoj kameri. Kao kontapunkt gore opisanoj filmskoj fotografiji, ona svojom metalno-hladnom, monokromatskom vizurom dodatno očuđuje zbivanja na edukacijskoj seansi. Ljudi se kroz nju doimaju poput užurbanih mrava što ih ispituje neki neznani laborant. Naspram neurotične životnosti kolorirane slike, tu dobivamo shizofrenu transpoziciju kakvog mehaničkog eksperimenta nad ljudima sàmima. Ipak, jedan mi je, čini se, važan moment u samim Projekcijama ostao nejasnim. Dakle, otpočetka subjektivna kamera, negdje se blizu kraju filma više puta zaustavlja na leđima Simone, lika kojeg utjelovljuje Jelena Miholjević. Kopča na leđima njezine odjeće podsjeća na mini-kameru (ili malenu projekcijsku plohu). Jesu li Projekcije zapravo od Simone organizirani projekcijski projekt? Zašto ona jedino neprijeporna ustvrđuje vrijeme Blauove smrti? Nije li, možda, sve što se zbiva u filmu dobro inscenirani ritual samoubojstva?
Intrigantnost nekih fabularnih detalja dodatno mi podiže dojam o ostvarenju. Ovaj tek naoko maleni Ogrestin film – uz Obranu i zaštitu Bobe Jelčića – predstavlja najugodnije osvježenje prošlogodišnje Pule, gdje je praizveden. Za hrvatske prilike odvažan kino-eksperiment, Projekcije stavljam uz bok, po meni dosad najuspjelijem Ogrestinu filmu, socijalnoj drami Isprani (1995). Čini se da se Ogresta vraća u sam vrh hrvatske igrano-fimske produkcije.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 8. veljače 2014.
Piše:

Krivak