Kada Meryl Streep glumi čangrizavu, tešku, od raka oboljelu i o tabletama ovisnu majku u obiteljskoj drami koja secira patologije američke ruralne obitelji, da se naslutiti kako imate posla s projekt-filmom. Dramski predložak Tracyja Lettsa 2007. godine nagrađen Pulitzerovom nagradom, kojega je autor velikodušno sam prekrojio u filmski scenarij, nadobudna producentska kompanija The Weinstein Company, ansambl glumačka postava, ozbiljna problematika, čine se dobitnom kombinacijom za sezonu nagrada. Iz cijele slike tek iskače ime redatelja Johna Wellsa, koji je iza sebe ima jedan dugometražni film Direktori na cesti (The Company Men, 2010) i nešto duži angažman na televizijskim serijama Hitna služba i Besramnici, no to ne znači da mu ne treba dati priliku, a njegov ovdje konvencionalni redateljski rukopis ionako poprilično odgovara naravi projekta.
Wells vješto postavlja prostornu dimenziju filma. Prostrani i mahom pusti eksterijeri koji u pamćenje prizivaju američki graničarski pejzaž u oštrom su kontrastu s komornošću kuće obitelji Weston, koja naznačuje čvrstoću i gustoću obiteljskih odnosa. Nadasve manipulativna majka Violet (Meryl Streep) pravi je maher u emocionalnom zlostavljanju i manipulaciji, nesprestano od sebe čineći žrtvu pa svoje tri kćeri čvrsto drži uz sebe, unatoč tome što u obitelji vladaju poprilično otuđeni i hladni odnosi. Zakon krvi i mesa članove gotovo nesvjesno drži na okupu, ne pružajući im mogiućnost da se izmaknu iz odnosa koji im ne odgovaraju i koji im predstavljaju teško breme. Obiteljska kuća vrlo je mračna i topla, čime se sugerira potisnutost obiteljskih odnosa i osjećaja, kao i brojnih tajni, koje će tijekom radnje očito morati izaći na površinu dovodeći ili do katarzičnoga učinka i preobrazbe u obiteljskim odnosima ili do kolapsa same obitelji. Otvoriti prozore i prozračiti unutrašnjost bilo bi jednako verbalizaciji svih onih prešućenih mjesta obiteljske povijesti.
Pritom Meryl Streep, s crnom perikom i s cigaretom u ruci, Violet dočarava kao vješticu iz najgore noćne more te ostavlja dojam da bi se Kolovoz u okrugu Osage svakoga trenutka mogao preobraziti u inačicu Teksaškoga masakra motornom pilom. Nominacija za Oscara nije izmakla, no ovaj put, gledajući glumičin nastup, imamo dojam da je u silnom manirizmu i težnji za glumačkim perfekcionizmom svoj lik lišila životnosti pa smo primorani gledati Streep kako nam dokazuje da je besprijekorna glumica sposobna sasvim nestati iza svoga lika. U silnom nastojanju, paradoksalno, uspijeva srušiti upravo tu iluziju. Iako film ima dobrih glumačkih kreacija, poput nastupa Chrisa Coopera i Benedicta Cumberbatcha u ulogama oca i sina u čijem odnosu jedino biva uočljivo nešto od autentičnih emocija, djelo je natrpano zvijezdama i poluzvijezdama koje su tražile vlastitu minutažu ne bi li uspjele pokazati sav raspon svoga glumačkoga umijeća.
U obiteljskoj drami zapravo najmanje ima prave drame – dramski nabijenih situacija i sukoba, a namjesto toga ima previše dramljena. Narativni okidači koji se provlače Lettsovim dramskim tekstom vezani uz otkrivanje obiteljskih tajni poput preljuba i incesta mogu funkcionirati na kazališnoj pozornici, no kada ih pokušate preslikati u filmski medij te postaviti djelo koje realističkim akcentima nastoji secirati obiteljske odnose i zastranjivanja, smještena u osobiti kontekst američkih ruralnih predjela, onda nastaju problemi.
Obiteljski odnosi mogu biti previše složeni i teški bez učestalih i potrošenih motiva poput alkoholizma, raka i bolesti, preljuba i incesta pa zaplet nije uvijek nužno isrcpljivati u njima. Oni bi mogli funkcionirati da su suptilno uvedeni u priču, no film koji odnose među likovima tretira na odveć telelvizičan način svodi se time na niz dinamičnih motiva i intriga, koje promašuju svoju bit. U Wellsovu filmu stoga izostaje psihološki klimaks te cijeli projekt djeluje prikladnije za format televizijske mini serije, nego za ozbiljan cjelovečernji igrani film.
Letts i Wells postavili su previše odnosa da bi se znali nositi s njima. Osim odnosa Violet i njezina supruga Beverlyja (Sam Shepard) te primarnoga konflikta na relaciji majka-kći, svaka od triju kćeri ima osobitu životnu situaciju. Barbara (Julia Roberts) se nalazi pred razvodom s Billom (Ewan McGregor) te ima problematičan odnos s kćeri tinejdžerkom Jean (Abigail Breslin). Lakomislena Karen (Juliette Lewis) nalazi se u vezi s ispraznim Steveom (Dermot Mulroney), koja najvjerojatnije nema svijetlu budućnost. Povučena Ivy (Julianne Nicholson) potajno incestuozno ljubuje s bratićem Charlesom (Benedict Cumberbatch), za kojega se ispostavlja da joj je polubrat. Tu su i likovi Violetine sestre Mattie Fae (Margo Martindale) i njezina supruga Charliea (Chris Cooper), koji imaju također vlastitih problema. Iz navedenoga sasvim je jasno da je priča filma pretrpana likovima, situacijama i podzapletima koji nisu imali prostora da budu podbronije razrađeni. Stoga su likovi ostali plošni i bezlični, a odnosi među njima mahom su tek skicirani, kao što to biva u televizijskim produkcijama te se isrcpljuju u fizičkim sukobima, povišenim tonovima i verbalnim zlostavljanjima u teatralnoj maniri.
Kolovoz u okrugu Osage ostavlja dojam nekoherentna i nezaokružena te narativno nekoncizna djela, koje čezne za discipliniranim scenaristom i redateljem, koji bi znali kako se nositi s pričom.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. veljače 2014.
