Bilo je pitanje vremena kada će neki od holivudskih studija isplatiti velike svote dolara australskom piscu Markusu Zusaku kako bi osigurao prava na ekranizaciju njegova bestsellera Kradljivica knjiga (2006). Podugačak roman od petstotinjak stranica uokvirena je naracija koju pripovijeda Smrt, koja nije okrutna i bezdušna nego suosjeća sa svojim žrtvama. Njezina se priča fokusira na Liesel Meminger te njezin odnos s roditeljima-posvojiteljima – Hansom i Rosom, dječakom iz ulice Rudyjem Steinerom te mladim Židovom Maxom, kojega njezini posvojitelji skrivaju u podrumu tijekom Drugoga svjetskoga rata. Ujedno je posrijedi i roman o knjigama, književnosti i čitanju te mjestu koje umjetnost, odnosno književnost može zauzeti u našim životima. Iz ovih kratkih opaski nije teško zaključiti da Zusakov roman, podjednako namijenjen odraslima i mlađim uzrastima, u sebi sadrži sve elemente koji su i inače privlačni holivudskoj mašineriji za predblagdanske i blagdanske filmske premijere namijenje širokoj obiteljskoj publici (film je svoju američku premijeru imao u studenome prošle godine).
Gledajući film, nisam se mogao osloboditi razmišljanja što bi od ovakvoga materijala mogao napraviti jedan redatelj iz klasičnoga holivudskog razdoblja, primjerice, Ernst Lubitsch, sa svojim sofisticiranim redateljskim stilom i velikom umješnošću u prikazivanju ljudskih emocija. No, umjesto toga, što smo dobili? Fox je redateljsku funkciju odlučio povjeriti manje poznatome Brianu Percivalu, koji je do sada zanat mahom tesao u raznim televizijskim produkcijama, a pretjerana televizičnost dobro je određenje kada se treba opisati filmsku Kradljivici knjiga. Percival i njegov scenarist Michael Petroni (Kraljica prokletih, Odred, Kornike iz Narnije: Plovidba broda Zorogaza – mora se priznati, scenarističke reference nisu mu osobito impresivne) nastojali su ostati vjerni romanesknom predlošku. Pripovjedač u filmu također je Smrt, koja uokviruje naraciju te se javlja u voice-overu u prologu i epilogu djela, a sporadično i tijekom priče o Liesel prekida osnovnu narativnu liniju ne bi li iznio svoje stavove i zapažanja.
Unutar takva okvira, slijedeći predložak, redatelj i scenarist usredotočili su se na četiri tipa odnosa – Liesel prema Hansu i Rosi, potom Rudyju, Maxu i gradonačelnikovoj ženi Ilsi. Stajališta sam da je pokušaj vjernoga prenošenja romanesknoga izvornika u filmski medij pogrešna startna pozicija jer adaptacija uvijek treba biti redateljeva interpretacija romana, odnosno on bi trebao pokušati nanovo, da se tako izrazim, napisati priču ili ponuditi svoje čitanje, umjesto da nastoji prepisati roman u filmski medij. Spomenuto se pokazalo velikim problemom po razmatrani film jer Kradljivica knjiga ostavlja dojam da se Percival i Petroni neprestano muče kako bi što više materijala iz pozamašne knjige, koja prvenstveno počiva na radnji i njezinoj progresiji, prenijeli u film u trajanju od sto i dvadeset minuta. Prilikom silnih nastojanja iskrsnulo je nekoliko neprilika koje su se u konačnici pokazale pogubnima.
Petroni je pokazao nedostatak scenarističke sposobnosti i discipline u prekrajanju Zusakova romana. Od odnosa postavljenih u romanu, od svakoga je odlučio uzeti ponešto, što ga je u konačnici dovelo nigdje. Percival se nije znao nositi s takvim scenarijem pa ga je slijepo slijedio postavljajući u filmu niz odnosa i narativnih rukavaca, od kojih niti jedan nije razvio na odgovarajući način. Zato, narativno gledajući, film djeluje nekoncizno i nezaokruženo te odveć epizodično. Događaji se nižu, no pretežno djeluju nedovoljno povezano. Kradljivica knjiga iznenađujuće je antiklimaktičan film. U namjerama autorskoga dvojca očito je završno razaranje ulice Himmel trebalo predstavljati vrhunac filma, no on izostaje, možda ponajviše zbog činjenice da je cjelina troma i silno razvučena zbog niza već navedenih razloga. Djelo nikada ne uspijeva razviti intrigantne odnose među svojim protagonistima jer su oni površno televizijski skicirani i mahom počivaju na karakternim klišejima i stereotipima.
Hans (Geoffrey Rush) je smotan i ponešto infantilan, ali krajnje dobar i osjećajan otac. Rosa (Emily Watson) je glasna i čangrizava, nikad zadovoljna majka koja, naravno, ima veliko i dobro srce. Doba gradonačelnikova supruga Ilsa Hermann (Barbara Auer) žena je traumatizirana nestankom sina na ratištu te je žrtva ideološke opresije svoga nacizmu odana supruga. Franz Deutscher (Levin Liam) tupoglavi je nasilnik koji se bespogovrno priklanja nacističkoj ideologiji. Max (Ben Schnetzer) pametan je i intelektualno nastrojen mladić. Takvi beskrvni likovi defiliraju filmom te gledatelja nikada ne uspijevaju zaintrigirati za svoje sudbine jer su njihove psihologije i odnosi tek korak iznad razine televizijske sapunice. Pritom ne pomažu niti slabe glumačke kreacije, napose mlađih članova glumačke postave poput Nica Lierscha i Levina Liama, koji se vidno muče, a i ostatak glumačke ekipe, koja se silno trudi govoriti engleski s njemačkim naglaskom, više djeluje usiljeno, nego što likovima daje lokalnoga kolorita.
U Kradljivici knjiga društveni kontekst gotovo je zanemaren te prikazu nacističke Njemačke, zbog melodramatskih namjera autora, nedostaje doza oporosti i realističnosti, koja je žrtvovana u ime hiperrealne vizualne ispoliranosti. Ona ne samo da priziva melodramatski kičeraj nego i poetiku patetičnih televizijskih serijala. Tim više što je u Percivalovu uratku naglasak na osjećajima, no posrijedi nisu iskreni osjećaji nego besramno nastojanje da se oni pod svaku cijenu izvuku iz gledatelja.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. veljače 2014.
