Walter Mitty (Ben Stiller) osamljeni je i neugledni zaposlenik redakcije časopisa Life, odnosno voditelj njegova odjela za negative, koji nas tijekom gotovo dvosatnoga trajanja filma nastoji podučiti da ne smijemo dopustiti da nam život uzaludo i besmisleno prođe, nego da trebamo uzeti konce u vlastite ruke te preuzeti odgovornost za vlastito postojanje i djelovanje. Priča Stillerova filma račva se na dva međusobno isprepletena kolosijeka, koji utječu jedan na drugoga da bi se razriješili u klimksu filma.
Prvi je vezan uz Walterov neispunjeni život i nezavidnu egzistencijalnu situaciju. Priča nam sugerira da naslovni junak nikada uistinu nije odrastao te preuzeo odgovornost za vlastiti život. Iako živi samostalno, ne uspijeva se odrediti naspram svoje obitelji – infantilne sestre Odesse (Kathryn Hahn), koja neuspješno nastoji postati kazališna glumica te uvelike ovisi o bratovoj velikodušnoj pomoći, i majke Edne (Shirley MacLaine), o kojoj mora skrbiti. Također ima problematičan odnos sa suprotnim spolom jer ga uštogljenost i svakodnevna rutiniranost, kao i očiti nedostatak samopouzdanja, sprečavaju da prisutpi predmetu svoje žudnje, samohranoj majci Cheryl Melhoff (Kristen Wiig). Ne zna se postaviti naspram drugih ljudi, napose poslovnih kolega i nadređenih, te nije dovoljno asertivan. Stoga je Walter sklon neprestanom sanjarenju, koje se manifestira tako što se tijekom dana često i nenadano na nekoliko minuta izgubi. Tada se zamišlja u raznolikim uzbudljivim, pustolovnim, romantiziranim i nerealnim situacijama, što predstavlja tipičan frojdovski obrambeni mehanizam.
Drugi je vezan uz korporativnu problematiku. Life s tiskanoga prelazi u elektroničko izdanje, a posljedica je to promjene vlasnika, koji postavlja novu upravu čiji je cilj ograničiti broj zaposlenih, smanjiti izdatke produkcije te povećati dotok profita. Film tako stvara paralelu između internetskih stranica i servisa za upoznavanje potencijalnih životnih partnera, kojima je glavni lik sklon, i prelaska na elektroničko izdanje magazina. Obje pojave rezultat su procesa kasnoga kapitalizma te su povezane s problematikom otuđenosti od autentičnog načina života te nemogućnosti doživljavanja i iskazivanja autentičnih osjećaja. Nova uprava Lifea ne drži osobito do trenutnih zaposlenika redakcije jer ih jedino i isključivo zanima profit. Osobne priče ljudi koji su svoj profesionalni, a djelomično i osobni život ugradili u stvaranje časopisa ostaju sasvim po stani jer su ljudi tretirani kao puki objekti u igri stjecanja dobiti i njezina povećanja.
Walter je sasvim oblikovan različitih medijskim narativima s kojima se susretao u životu, a koje gledatelj može detektirati tijekom njegovih dnevnih sanjarenja. Stoga bi nas navedeno moglo nagnati na zaključak da Tajni život Waltera Mittyja nastoji propitati kako je identitet konstruiran kroz medije i razine medijske narative. Iz junakovih dnevnih izleta iščitava se način na koji je individualna svijest refigurirana opsesivnom konzumacijom vizualnoga materijala jer Mitty je očito veliki potrošač masovne kulture. Njegove zamišljene životne situacije pokupljene su iz ispraznih akcijskih spektakla u kojima se on doživljava kao čovjek iz susjedstva koji se nađe u neobičnoj situaciji te spašava ženu koju potajno voli, primjerice, u prizoru s eksplozijom plina u zgradi.
Tu je i nezaobilazno referiranje na narative o superjunacima tijekom Mittyjeve borbe s nadređenim Tedom Hendricsom (Adam Scott). Nisu izostali niti romantičarski narativi pokupljeni iz glomaznih i kičastih holivudskih produkcija kao u neuskusnom pozivanju na Fincherovu Neobičnu priču Benjamina Buttona (The Curious Case of Benjamin Button, 2008). Navedeno je nadomjestak za ono što protagonistu u stvarnome životu nedostaje, ali sugerira i u kolikoj mjeri popularna kultura utječa na naša poimanja svakodnevice i životnih očekivanja. Mitty kasnije, tijekom filma, odluči doživjeti autentična iskustva (na Grenlandu, Islandu i u Afganistanu) u potrazi za negativom 25 ekscentrična fotografa Seana O`Connella (Sean Penn), koji svojim staromodnim pristupom poslu i međuljudskoj komunikaciji predstavlja onaj agens djela čiji osjećaj stvarnosti i život nisu kolonizirani medijima i popularnom kulturom. Međutim, i tada su Mittyjeve pustolovine ponovno predimenzionirane te i dalje nalikuju na narative baštinjene iz popularne kulture.
Stillera ipak nije u tolikoj mjeri zanimala problematika potrošnje masovne kulture i njezina utjecaja na oblikovanje naših očekivanja i svakodnevnih situacija jer Tajni život Waltera Mittyja jedan je od onih glomaznih i kičastih produkcija koje na gledatelja zapravo utječu na isti način kao što su razni i spomenuti medijski narativi utjecali na redateljeva junaka. Iako je produkcijski film raskošan, Stillerova režija sporadično djeluje odveć traljavo kao i vođenje priče. Primjerice, islandski prizori, napose vožnja grandioznim pejzažom nalikuje na televizijsku reklamu za skejtbord.
Posrijedi je dvosatna doza eskapizma koja svojom populariziranom idejno-filozofskom potkom ne nadilazi sve one nečitljive romane Paula Coelha, koji su naprosto zločin prema književnosti. Umjesto poigravanja idejama, Stiller se opredjeljuje za jednostavniji pristup pa naglasak stavlja na emocije, što u kombinaciji s glasnim soundtrackom na trenutke proizvodi patosom odveć natopljen učinak kao u prizoru na Grenlandu, kada zamišlja da mu Cheryl pjeva Bowievu pjesmu Space Oddity, što ga u konačnici potiče na djelovanje. Film je vizualno odveć ispoliran, ali u suštini prazan – dakle, riječ je o proizvodu zapakiranom u raskošan celofan. Nakon što ga pažljivo skinemo, otkrivamo da smo bili prevareni.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. siječnja 2014.