U hrvatskim su kinima relativno nedavno prikazana dva zanimljiva glazbena dokumentarca. Mistaken for Strangers (75 min, SAD, 2013.), o američkom indie rock sastavu The National, bio je dijelom revije Filmomanija (19-29. rujna 2013), a Marley (144 min, SAD, Velika Britanija, 2012.), o najpopularnijem autoru i izvođaču reggaea, Jamajčaninu Bobu Marleyju, lijepom našom distribuirao je zagrebački Restart, organizacija specijalizirana za bavljenje dokumentarnim filmom.
Premda oba filma pripadaju podžanru rock dokumentarca, riječ je o djelima čiji su potpisnici imali uvelike različite autorske pristupe. Marley iskusnog Kevina Macdonalda slijedi najklasičniji put iznošenja biografske priče od rođenja do smrti. Škot Macdonald, unuk cijenjenog britanskog redatelja klasičnog razdoblja Emerica Pressburgera, afirmirao se kao dokumentarist, da bi posljednjih godina podjednakim marom snimao igrane i dokumentarne filmove. Najznamenitija djela iz Macdonaldova opusa su Oscarom nagrađen dokumentarac Jedan dan u rujnu (One Day in September, Švicarska, Njemačka, Velika Britanija, 1999), o masakru tijekom Olimpijade u Münchenu (1972), zatim iznimno dirljiv križanac igranog i dokumentarnog Dodirnuti vrh (Touching the Void, Velika Britanija, SAD, 2003) o pogibeljnom alpinističkom pothvatu dvojice Britanaca u Peruu te igrani film Posljednji škotski kralj(The Last King of Scotland, Velika Britanija, Njemačka, SAD, 2006), biografska drama o ugandskom diktatoru Idiju Aminu Dadi za koju je Forest Whitaker nagrađen Oscarom za glavnu mušku ulogu.
Ovaj dokumentarac o Bobu Marleyju isprva je trebao režirati Martin Scorsese, a potom Jonathan Demme, no oba redatelja, s nemalim iskustvom dokumentiranja svijeta rocka koji očito strasno vole, morala su odustati od suradnje te je angažman pripao Macdonaldu. Riječ je o preglednom i informativnom ostvarenju koje na zanimljiv način, s odgovarajućom mješavinom objektivnosti i subjektivnosti pokriva gro Marleyjeva djela, lika, životnog, umjetničkog i duhovnog putovanja, a može se reći da se u njemu mogu prepoznati i određen duh scorsesejevskog strasnog dinamizma i određena nota demmejevske emocionalnosti i empatičnosti. Baš onako kako treba, film se sastoji od odgovarajućih arhivskih snimaka protagonista te mjesta i vremena u kojima je živio kao i od svježih komentara relevantnih rođaka, suradnika i svjedoka među kojima su osobito rječiti Marleyjev sudrug iz prvog dijela karijere njihove grupe The Wailers, udaraljkaš Bunny Wailer Livingstone i grafički dizajner Neville Garrick koji je s ikonom reggaea tijesno surađivao i prijateljevao u drugom dijelu karijere.
No koliko god vješt i sposoban, Macdonald nije ni Scorsese, ni Demme, a premda cjelina povremeno zatreperi osobenim ugođajem postignutim kakvim izvanstandardnim redateljskim potezom, rezultat je razmjerno konvencionalna slika jedne iznimne sudbine, onoliko temeljita i sadržajna koliko je vjerojatno moguće biti kad se u nešto više od dva sata sažima jedan ljudski vijek, mada je onaj Boba Marleyja, koji je 1981. umro od raka sa svega tridesetišest godina, bio razmjerno kratak.
U filmskom i doživljajnom smislu film Marley, dakle, ne nudi neki poseban čar, kakav su primjerice ponudili razmjerno noviji portretni rockumentarci George Harrison: Umjetnik u materijalnom svijetu (George Harrison: Living in the Material World, SAD, 2011) Martina Scorseseja i Oil City Confidential (Velika Britanija, 2009) Juliena Templea o britanskom pub rock/ritam i blues sastavu Dr. Feelgood ili koncertno-portretni naslov Putovanja NeilaYounga (Neil Young Journeys, SAD, 2011) Jonathana Demmea.
A u takve iščašenije rockumentarce iskošene osobne vizije itekako zamjetne u realizaciji pripada i Mistaken for Strangers u režiji debitanta Toma Berningera. Novopečeni redatelj s određenim amaterskim iskustvom snimanja krvavih filmova strave u kućnoj radinosti, zadaći je prišao toliko nekonvencionalno da bi se moglo ustvrditi da rock dokumentarac poput njegova još nismo vidjeli, a zbog specifičnih okolnosti nastanka, teško da će tko drugi uspjeti slijediti taj put.Redatelj Tom Berninger, naime, brat je pjevača i glavnog autora grupe The National, Matta Berningera i ovaj je posao dobio ponajprije zahvaljujući toj činjenici, a film je u konačnici više portret odnosa dvojice braće – bez obzira na to čime se bavili – negoli očekivana bilješka s turneje rock sastava, što mu je načelno određenje. Posrijedi je neobično zabavno ostvarenje koje mjestimično uspijeva nasmijati poput uspjele komedije, a osobito je zanimljivo to što gledatelj može uživati u filmu čak i ako nimalo ne mari za lik i djelo sastava koji je u fokusu interesa, grupeThe National – inače svojevrsnih miljenika zagrebačke publike – što je u ovom podžanru gotovo nužan uvjet svidljivosti.
Glavni uzroci uzbudljivosti dokumentarca Mistaken for Strangers leže u autorovim osobinama za koje bi se teško moglo reći da su poželjna obilježja jednoga redatelja. Tom Berninger je neorganiziran, neusredotočen, nemaran i površan, a kao poklonik heavy metal glazbe, ne krije vlastiti nedostatak respekta za umjetnički izraz bratova indierock sastava. Stoga članovima grupe pred kamerom bez skrupula postavlja pitanja koja bi tipični rock znalac koji drži do sebe smatrao prilično deplasiranima. Berninger ih ne pita gotovo ništa relevantno za njihovu umjetnost, nego ga primjerice, zanima izlaze li momci na pozornicu s novčanicima i osobnim dokumentima u džepovima ili koji od dvojice gitarista može svirati brže, što je u slučaju The Nationala posve promašeno pitanje. No takvim šašavostima, združenima s njegovim zabavnim karakterom, u njih izaziva neočekivane reakcije, izmješta ih iz poze rock glazbenika kao javne osobe i zapravo dobiva odlične rezultate – bilježi ljudska bića, takoreći prepoznatljive momke iz susjedstva koji su uspjeli izgraditi glazbene karijere, a ne, kako to najčešće biva, momke koji bilo programski, bilo intuitivno predstavljaju samozamišljenu ideju svojih medijskih persona i svoju umjetničku agendu.
Tom Berninger na turneju s The Nationalom 2010. godine nije krenuo kao profesionalno angažiran redatelj, nego kao pomoćnik u organizaciji, a događaje je snimao na svoju ruku, malom DV kamerom, iz ruke, usput, hirovito, bez jasna plana, često time ometajući obavljanje svojih osnovnih zadataka, što je poprilično živciralo njegova neposredno nadređenoga, koncertnog menadžera turneje, a posredno i članove grupe, ponajviše najodgovornijeg poslodavca, brata Matta.
Prošaran snimcima koncertnih nastupa The Nationala, film Mistaken for Strangers kronološki formalno prati samu turneju, no ponajviše je usmjeren na rekapitulaciju redateljeva sudjelovanja u zbivanjima iz intrigantne pozicije nekoga tko je istovremeno i insajder i autsajder te samom ulogom redatelja i važnom rodbinskom vezom svojevrstan autoritet, ali istovremeno, svojim nezrelim ponašanjem razmaženog derišta, čovjek bez prirodnog autoriteta. Unutar Nationalove ekipe Tom Berninger je u isti mah i svojevrsno trinaesto prase, suvišna napast koju valja trpjeti, ali i osoba koja svojom nekonvencionalnošću, iskrenošću, impulzivnošću i duhovitošću nudi dobrodošao dašak osvježenja, kako se čini zamornoj, bendovskoj rutini. On je neka vrsta dvostrukog, ako ne i višestrukog agenta koji, u skladu sa svojim ljenjivačkim karakterom, hvata svaku krivinu koju mu taj status omogućuje, a time svoga organiziranoga, usredotočenog i brižnog rokerskog starijeg brata neprestano drži u neugodnoj situaciji. Mistaken for Strangers odlazi i u brzinsku povijest bratskoga odnosa odmalena u koju uključuje i roditelje Berningerovih, a u jednom dijelu postaje i film o snimanju tog istog filma, prikazujući kako Matt, roker, strpljivo i dobronamjerno nastoji navesti redateljskog nevježu Toma da dovrši film, od čega je ovaj, kao i od mnogočega drugoga u dotadašnjem životu, htio jednostavno odustati.
Tom Berninger, međutim, nipošto nije nedarovit bezveznjak, nego živopisan kreativac kojemu je najveći problem smisleno kanalizirati energiju. Na neki način natjeran istjerati stvar do kraja, birajući materijal oštroumno je odlučio ne pokleknuti pred imperativima zamišljenih očekivanja industrije, nego iskoristiti osebujnost onoga što ima u rukama. I tako je, nekonvencionalno i neukalupljeno, oblikovao pomalo raskuštran film u kojem se nije libio većinu šala položiti na svoj račun, niti se žacao svekolikoj javnosti izložiti vlastite takozvane slabosti, jer upravo su mu one, i pokazivanje njima uzrokovanih neugodnih situacija, omogućile da sastavi jedinstven biserčić smješten u svijet današnje rock glazbe. Dobrodušno naivan, posve nepretenciozan, Mistaken for Strangers bilježi višemjesečni trenutak u karijeri The Nationala, a kroz prizmu redateljeva odnosa sa starijim i uspješnijim bratom hvata nizove pojedinosti koje o grupi govore mnogo toga što inače mogu vidjeti samo njihovi bližnji.
Izvrsnost filma navodi nas, doduše, da se pitamo kako li je smušenjak poput Toma Berningera došao do takvih rezultata, a poneki prizori sugeriraju da dijelovi filma baš i nisu bili plod spontanosti kakvim se prikazuju, nego da su osmišljeni unaprijed. No čak i ako nas Berninger u tom smislu donekle obmanjuje, to nimalo ne umanjuje kvalitetu njegova djela, jer i obmana poput ove nedvoumno je prvorazredan domet. Sjetimo se, uostalom, izvrsnih suvremenih filmova koji nas svojim obmanjivačkim samopredstavljanjem dodatno drže na ivici uzbudljive neizvjesnosti kao što su možda lažni dokumentarac o francuskom umjetniku grafita Thierryju Guetti Uradi i bježi (Exit Through the Gift Shop, SAD, Velika Britanija, 2010) redatelja Banksyja iz 2010. te zasigurno lažni dokumentarci Još sam tu (I'm Still Here, SAD, 2010) Caseyja Afflecka o psihičkoj krizi glumca Joaquina Phoenixa i Ovo nije Kalifornija (This Ain't California, Njemačka, 2012) o istočnonjemačkim skejterima iza željezne zavjese u režiji Martena Persiela.
Mistaken for Strangers nije nezanimljivo ošacati ni u svjetlu odnosa – namjerna ili nenamjerna, svejedno – prema najčešćem implicitnom ili eksplicitnom ideološkom fonu suvremenog američkog filma, onome snažnoga zalaganja za ideju američkog sna gonjenog imperativom takozvane pobjedničke filozofije najčešće otjelovljene u neupitnosti vrijednosti vrhunskog profesionalizma, pri čemu je pojedincu dopušteno da bude opterećen ponekom ljudskom slabošću, ali mu nipošto nije dopušteno da svoj posao ne obavlja na najvišoj mogućoj razini znanja i zalaganja. Prema porukama koje odašilje većina američkih filmova, moglo bi se nerijetko zaključiti da je čak i vrhunski kriminalac poželjniji predstavnik američke propulzivnosti negoli kakav običan nesnalažljivac dobrih namjera. Kao glavni lik svog filma, Tom Berninger je ponajprije zabušant, amater i diletant, neambiciozna danguba kojoj posve odgovara život u roditeljskom domu, s minimumom briga i odgovornosti. On je, dakle, gotovo čista suprotnost zamisli vrlog američkog sina. No, mada nevoljko i usuprot vlastitom habitusu, uz pomoć i podršku strpljiva, uporna i razumna brata – koji se dokazao kao uspješan profesionalac u svom području – i Tom će se iz nepoželjnog pasivnog gubitnika preobraziti u poželjnog aktivnog pobjednika, što samim sobom pokazuju kvaliteta i nezanemariv uspjeh ovoga filma.
Uspoređujući Marleyja i Mistaken for Strangers, oba nesumnjivo izvrsna filma, može se reći da se prvi, Marley,doima poput pogleda s izvrsno postavljenog vidikovca, no koji unatoč općoj preglednosti ne omogućuje uvid izbliza u bezbrojne vibrantne pojedinosti, dok drugi, Mistaken for Strangers, ne daje preglednu sliku cjeline no hvata naizgled nevažne sitnice i specifičnosti koji generiraju one dragocjene titraje autentičnosti i osobitosti nekog bivstvovanja.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2014.