Jaki svjetlosni kontrasti, kreštavi kostimi, multidimenzionalna koreografija i mega-scenografija, suludi i bizarni karakteri, shizofreno-onirička imaginacija... – sve su to toponimi jednog sasvim osobna vizualnog svijeta – onoga Terryja Gilliama. Možda niti jedan suvremeni Autor ne bi kino-slikom bio tako namah prepoznat. Jer, Terry Gilliam doista posjeduje samo njemu svojstven vizualni dodir. Tomu je tako još od njegovih prepoznatljivih animacija za Monthy Python's Flying Circus. Nadrealistički kolaž tih suludih animacija naslijedio je jednako bizaran svijet njegovih igrano-filmskih ostvarenja još od Monty Pythona i Svetog Grala (1975). Moglo bi se reći da je od početka osamdesetih do sredine devedesetih bio jedan od najuzbudljivijih autora čije su se kino-imaginacije uvijek željno iščekivale, možda i stoga što su mu filmovi dolazili u ciklusima od tri do četiri godine. Niz započet Vremenskim banditima (1981), dovršen je kultnim ostvarenjem Dvanaest majmuna (1995) nadahnutim filmom Chrisa Markera La jetée (1963).
Svoju postmodernu narativnu poetiku, ali i imaginativnu ekscentričnost, Terry Gilliam možda je ponajbolje utjelovio u filmskoj distopiji Brazil (1985). Protagonist tog filma Sam Lowry (Jonathan Pryce) svakako je i najbliskiji heroju najnovijega autorova filma pristiglog u naša kina, Nultog teorema (The Zero Theorem, 2013). Iako obrijanom glavom podsjeća na Brucea Willisa (James Cole) iz 12 majmuna, svijet Qohena Letha (Christoph Waltz) svojim tehnokratskim postavom ipak ponajprije priziva birokratski postav Brazila. No dok je film iz osamdesetih možda najbliskiji orwelovskom i huxleyjevskom distopijskom univerzumu, Nulti teorem dio je svijeta posvemašnje tehno-znanstvene pustinje. („Welcome to the desert of the Real!“ – sjetimo se, bit će poznata Matrix-krilatica.)
Dakle, Qohen Leth je računalni genijalac, hacker koji svojim virtualnim ekvilibrizmom pokušava dohvatiti – ni manje ni više – sam smisao postojanja. Ogoljenog (doslovce!) zatječemo ga u ogromnom prostoru crkve u kojem je nastanjen on, ali i novi bogovi suvremenog virtualno determiniranog svijeta. Ti su bogovi sada memorijski čipovi i optička vlakna. U miru ogromna prostora Qohen se, čini se, bez ikakvih emocija prepušta strasti. Ta je njegova strast zapravo koliko banalna toliko i ultimativna. Hakirajući sve moguće dostupne virtualne svjetove, on čeka – poziv. Taj bi mu poziv („a jedan poziv menja sve“, Hiljadu godina, Partibrejkers, 1984), prema njegovoj fantazmi, konačno otkrio smisao njegove egzistencije! Iz te bizarno-sulude premise Gilliam gradi svoj šaljivo-ozbiljni filmski svijet.
No, prepreka ostvarenju Qohenova metafizičkog nastojanja biti će Menadžment. Naime, Qohen radi u sasvim neobično bizarnoj Korporaciji gdje drobi podatke kako bi pribavio profit interesima jedinog subjekta-supstancije svijeta što ga i mi nastanjujemo – Kapitala. Kapital, ali i Qohen sàm, je pod stalnim nadzorom. Gilliam hladnim okom crno-bijele fotografije utjelovljuje jednog od glavnih aktera suvremenosti, nadzornu kameru. Ova je smještena na raspelo, umjesto razbijene božje glave. Dakle, realiziranom metaforom autor je posve jasno ocrtao koodinate ideje svog filma. (Možda preuzetno, ali i pisac ovih redaka može reći da dijeli ovakav stav s njime. S tom razlikom da ja držim da je mobilni telefon – kao širem puku primjereniji alat od računala – istinski Bog suvremena svijeta!)
Menadžment (tumači ga sugestivni Matt Damon) odabire Qohena da mu iznađe rješenje tzv. nultog teorema. To bi razrješenje, navodno, ujedno bilo i razjašnjenje smisla naših života u doba kada nam isti, čini se, nepovratno izmiče. Gilliam to traganje za rasplitanjem „antropološke i metafizičke tajne“ vizualizira krajnje stiliziranim matematičkim, virtualnim animacijama. No iz sivila te potrage Qohena vadi kontrolor s njegova posla Joby (David Thewlis). On mu šalje zavodnicu Bainsley, koja će ga rasteretiti neobične i nezdrave potrage. Namjesto toga, Bainsley mu pruža virtualnu simulaciju tjelesnosti seksa, ali sve preko tantričke telekinetike... Ipak, ultimativno će se pokazati da se radi o čežnji i pogledu. Moram priznati da je Mélanie Thierry sjajno izgleda u ovome filmu – iz vamp-žene sasvim se prirodno negdje pri kraju pretvara u djevojku iz susjedstva.
Nulti teorem film je koji u idejnom smislu sasvim precizno detektira distopijske posljedice namrijete nam beskrupuloznom logikom znanstvenog napretka. Pojedine njegove epizode lucidne su opservacije detalja koji ispunjavaju tako definiran svijet. Možda se najduhovitijom doima ona sekvenca u kojoj se Qohen podvrgava zdravstvenom pregledu radi utvrđivanja nesposobnosti za posao, a Gilliam nas podsjeća na neke od najuspjelijih pytonovskih skečeva. (Zabavni moment filma svakako je i lik Shrink-Roma u kojem prirodno briljira Tilda Swinton.) Također, protagonistovo korištenje zamjenice Mi kada govori o sebi, kazuje nam sugestivno kako smo svi Mi najčešće tek dijelovi depersonalizirana mehanizma, u kojemu nestaje Subjekt, a sve postaje (besmisleni) Projekt! Qohen će prvi put reći Ja tek nakon što ga iz njegova sakralna azila izvede tinejdžer Bob (Lucas Hedges), Menadžmentov zanemareni sin. Qohen će prvi put uživti u pizzi, kao što je prije uživao i u virtualnom seksu s Bainsley.
Ipak, ako sagledamo cjelinu Gilliamova filma, čini mi se da u novonastalim globalnim uvjetima, njegova poslovična satiričnost pomalo gubi svoje uporište. Filozofska intencija – heideggerovsko pitanje o smislu bitka uopće, ali i pytonovsko o smislu života (The Meaning of Life, Terry Jones, 1983) – o krajnoj svrsi egzistencije danas mi djeluje pomalo preuzetno. Vizualne metafore – poput one što odgovor na krajnje pitanje traži u učahurenu kaosu koja protagonista opsjeda poput noćne móre – djeluju pomalo pretenciozno. Jednako tako, ako je fantastička imaginacija Sama Lowrija kao Anđela iz Brazila imala neku metaforičko-romantičku uvjerljivost, zamišljena obala oceana iz Bainsleyina i Qohenova virtualnog svijeta, artificijelno je bljutava te je naivno-kičasto karikiranje ideje životne sreće. Tu kao da pomalo nestaje Gilliamove neprijeporne imaginacije.
Osobno, uz spomenute klasike autorova opusa, a gdje mi je Brazil nedosegnuti uzlet, Nulti teorem čini mi se tek zabavnim i zanimljivim malim filmom. Njegove veće, ili metafizičke namjere, dobronamjerno ću ovdje – zaboraviti.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. siječnja 2014.
