Nadahnut stvarnim Abscam skandalom u Americi sedamdesetih (scenarij potpisuju Russell i Eric Singer), inicijalna premisa o slučaju korupcije i podmićivanja u političarskim krugovima, iako u uvijek pomalo kontroverznom redateljskom rukopisu Davida O. Russella ostaje intaktna, svakako se u toj ekscesnoj eri disca, loše mode i naravno, političkih (Watergate) afera, nadopunjuje tipičnim Russellovim parametrima – nervoznim pristupom, impulzivnim i nemirnim, koji kreira uvijek smjenjujuće, indikativno promjenjive smjerove zbivanjima i ljudima u njima, mahom okorjelim profesionalnim varalicama u vrtlogu spomenuta skandala. Čini to pritom sa svojevrsnom grozničavom humornošću, no nikad bez podteksta, što je već prepoznatljiv redateljev trademark znan i iz prošlogodišnjeg hita U dobru i zlu (Silver Linings Playbook) ili Tri kralja (Three Kings). Ovakva hiperbolizirana ljudska bufonerija usto se mahom oslanja na privid, izvanjsko, obmanu, kreirajući gotovo nadrealno ozračje svojim itekako realnim i u svakodnevnici suficitarnim događajima (čitaj: potkupljivost i podmićivanje, reketarenje, kamatarenje, lihvarenje).
Naime, razdoblju odgovarajuće drečave i neukusne kostimografske odjevne eskapade uistinu i jesu odraz kiča sedamdesetih ali ujedno i nešto više; one postaju kodovi, vizualne analogije psihizama likova koji ekscentričnim površinskim dodatno podcrtavaju Russellovo naglašavanje onih nepravilnih elemenata u poretku, rubnosti i izdvojenosti iz normalnoga ritma, kreirajući metaforu ispraznosti urbana života i njegovih besmislenih težnji, svojevrsnu maskeradu apsurda. Ipak, njegovi likovi ostaju uvjerljivi nosioci moralno najrazličitijih nijansi kao i komentatori i ondašnje Amerike i sadašnjega društva, ujedno onog socijalnog ali i općeg ljudskog stanja. Tako i tropi izvanjskog, površinskog, gdje ništa nije onakvo kakvim se čini, variraju od obmana, iluzija, prijevara i lažnih tragova, do nadmudrivanja i trikova; vještina varanja glavnog antijunaka primjerice postaje ona alkemičarska Johna Deeja ili Nicolasa Flamela, zapravo prikrivajući kako njegovu pravu bit i istinsku izgubljenost, tako i onu svih filmskih protagonista, jednako kao što takvu funkciju imaju i njihovi na ovaj ili onaj način prenaglašeni outfiti.
Time su Američki varalice na neki način u srži bliži Nolanovom iluzionističko-madžiončarskom Prestižu (The Prestige) negoli elegantnoj Soderberghovoj trilogiji Oceanovih (11, 12 i 13); svoju farsičnost prezentirajući na tipično russellovski – parcijalan, rastrzan a opet i kaotično kompaktan način, noseći auru dosjetke no vrlo uvjerljive dosjetke – opservativne i satirične, protkane screwball-varijacijama i nekakvom stalnom nonsensnom agitiranošću. Takva unikatnost redateljeva izričaja prepoznata je i na ovogodišnjim filmskim dodjelama nagrada gdje, osim što je trijumfirao na Zlatnim globusima, i na Oscarima je nominiran za najbolji film, režiju i originalni scenarij, baš kao i u svim, istinski izvrsnim studioznim i izbalansiranim interpretacijama dekonstruiranih sveameričkih individua, u glumačkim kategorijama – glavna muška (Christian Bale), glavna ženska (Amy Adams), sporedna muška (Bradley Cooper) i sporedna ženska (Jennifer Lawrence) uloga, pri čemu se zaboraviti se ne smije da je Russell i lani bio nominiran u brojnim ključnim oscarovskim kategorijama te je svakako postao ime s holivudske redateljske A-liste.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 26. siječnja 2014.
